Red u kaosu – ta fraza najbolje opisuje fotografski rad Jorgea Miguela Jaimea Báeza. Jorge upija sve emocije i nepredvidivost dana vjenčanja te iz njih stvara niz dokumentarističkih fotografija u kojima su uhvaćeni trenuci koje bi obični vjenčani fotograf bez sumnje propustio u jurnjavi s jednog na drugo mjesto. A upravo ti trenuci, koji bi inače bili izgubljeni, čine njegove fotografije tako posebnima. 

Ova nevjesta koja iščekuje početak ceremonije samo je jedan primjer toga kako iskren pristup funkcionira u hvatanju sirovih emocija. Jorge objašnjava:

“Ranije je zastala kod uokvirene slike svoje majke, koja je umrla dvije godine ranije. Prvi sam put zakasnio pa sam sada tiho čekao na svom mjestu sa spremnim postavkama ekspozicije i fokusa. Opet se približila, a ja sam pritisnuo okidač. Morao sam malo nagnuti fotoaparat kako bi sve bilo gdje treba biti. Silueta oca u pozadini bila je ključna za hvatanje svih emocija koje sam osjetio; to je osjećaj usamljenosti prikazan apsolutno čisto. To je bila nevjestina najdraža slika s vjenčanja.”

Jorgeov pristup potječe iz osobnog iskustva vlastitog vjenčanja 2006. i trenutka koji je ostao nezabilježen i kojeg se sjećaju samo on i njegova buduća supruga, a ujedno i fotografska partnerica, Maria.

“María me pitala koje naušnice da stavi, a kad je od mene dobila neodređen odgovor, upitala me je li sve u redu. Bio sam nervozan i nesposoban govoriti. To je moja najintenzivnija i najljepša uspomena na taj dan, koja simbolizira suštinu, sadašnjost i budućnost mog života.” 

Nažalost, fotograf kojeg su angažirali sjedio je i čekao ih vani, a Jorge se prisjeća kakvo je razočaranje par osjetio kad su vidjeli fotografije snimljene taj dan. “Kad smo vidjeli fotografije”, kaže Jorge, “znali smo da ne govore ništa o tome kako smo se osjećali.” To je bila prekretnica, trenutak u kojem je znao da se njegovo fotografiranje mora promijeniti i usredotočiti na ono najvažnije: “ljude, njihove strasti i njihove osjećaje: priču o danu njihovog vjenčanja.”

Otvoren stil, priča Jorge, oslanja se na vaše uranjanje u taj kaos. U radost i tugu, buku i nervozu. Zapravo, život. Više od svega, oslanja se na povjerenje. “Morate steći dovoljno povjerenja da se možete zateći na mjestima i u situacijama u kojima se ostali uzvanici ne bi smjeli naći. Morate biti ondje, a da vas nema, da ne sudjelujete, da ne izražavate svoje mišljenje, da samo dokumentirate. Ako intervenirate, ako mijenjate i režirate stvari, na koncu će sva vjenčanja slijediti isti predložak. No ako pustite stvari da idu svojim tokom, zadivit će vas brojne situacije i snimit ćete nezamislive trenutke. Na vjenčanja idem otvorena uma, spreman na hvatanje emocija.”

Za svoj rad na vjenčanjima Jorge prilagođava žarišnu duljinu putem obrezivanja na samom fotoaparatu, čime je efektivno produljuje. “α7R III omogućuje prilagodbu gumba za snimanje punog kadra od 42 Mp ili uz APS-C obrezivanje na 18 Mp pa moj objektiv od 55 mm postaje dobrodošli 82 mm. Volim tu inovaciju i mogućnost brze promjene.” 

Jorge razumije koliko je važno upoznati vjenčani par i njihove preferencije, specifičnosti i osjećaje kako bi mogao predvidjeti trenutke koji će mu pružiti priliku za snimanje tako autentičnih fotografija. Objašnjava kako je ova nevjesta na dnu svog vjenčanog buketa imala dvije fotografije svojih bake i djeda – snimio je nekoliko fotografija, ali nije bio zadovoljan njihovom uvjerljivošću. Na temelju razgovora s parom, znao je kako je važno da ova fotografija bude savršena pa se usredotočio na to.

“Dok smo prilazili, jasno sam vidio dvije slike i nju u pozadini pa sam se odlučio za ovaj kadar u kojem se nevjesta ne vidi u potpunosti. Želio sam pokazati protok vremena, generacije i poštovanje prema starijima. To je bila posljednja fotografija te starije gospođe, koja je preminula nekoliko dana kasnije.”

Nešto što Jorge obožava u fotografiranju vjenčanja jest nalet adrenalina koji osjeti kada zna da je uhvatio iznimno iskren i poseban trenutak, osobito kad je riječ o slici koju je tražio i zamislio u svojoj glavi. “Na ovoj fotografiji”, objašnjava on, “Veronica je pripremila posebnu poruku za svoju majku, koja nije imala naočale da je pročita pa joj ju je pročitala ona. Osjećaji su se polako gomilali pa sam morao odlučiti u kojem ih času snimiti; stoga sam se fokusirao na zagrljaj, ali u kompoziciji s djevojkama zdesna.”

 “Gdje je kaos, tu sam i ja! Baš sam koristio stražnji zaslon fotoaparata kad sam ugledao dijete koje zdesna trči prema meni. Nisam mu ništa rekao, smo sam zadržao prst na okidaču. Imao sam sreće što sam uhvatio djetetove noge kao vinjetu koja definira točku fokusa. To je instinkt – ako vam nešto govori da okinete, učinite to; to je ono što vas čini drukčijim od ostalih: vaša radoznalost, vaše preferencije i slabosti.”

Za Jorgea snimanje savršene slike nije stvar praćenja stereotipa ili mode ni razmišljanja o nagradama na natjecanjima, nego hvatanja trenutaka koji odražavaju lavinu osjećaja koje treba zabilježiti.

Ova fotografija mladoženje Juana Carlosa jedna je od Jorgeu najdražih. Objašnjava kako je Juan Carlos bio nervozan prije ceremonije i kako je htio biti nasamo. Jorge opisuje kako je bio nemiran kad ga je pronašao i kako je znao da je ključno uhvatiti taj trenutak: “Ustao je i počeo kružiti oko stola u blagovaonici, a ja sam se pripremio za fotografiranje. Spustio je ruke na stol i duboko uzdahnuo, a potom je dodao: “Jorge, kako smo daleko dogurali.” 

Za Jorgea taj trenutak rezimira zašto osjeća toliko strasti prema fotografiji: “To govori sve, koliko im je važan taj dan, što je sve morao proći i kako ih čeka budućnost. Zbog toga je ključno uhvatiti te trenutke i odnositi se prema njima iskreno i u skladu s vlastitim uvjerenjima.”