Sportski prvak

Bob Martin nagrađivani je sportski fotograf koji se specijalizirao za snimanje sportskih i akcijskih slika za oglašavanje, korporacije i klijente koji žele editorijale.

Tijekom 30 godina karijere Bob je fotografirao sva velika sportska natjecanja – od zadnjih 15 ljetnih i zimskih Olimpijskih igara do pola sa slonovima i konjičkih utrka na ledu. Turnir u Wimbledon fotografira od 1982., a zbog posla je proputovao cijeli svijet. Njegove su fotografije objavljivane u brojnim publikacijama, uključujući Sports Illustrated, Time, Newsweek, Life Magazine, Stern, Paris Match, Bunte, L’Équipe, The Sunday Times, New York Times i dr. Za svoj je rad primio više od 60 nacionalnih i međunarodnih nagrada te je triput proglašen britanskim sportskim fotografom godine. 2015. objavio je nagrađivanu knjigu "1/1000th: The Sports Photography of Bob Martin", fascinantnu retrospektivu tridesetogodišnjeg rada koja obuhvaća gotovo sva velika sportska natjecanja. Nedavno smo se sastali s Bobom da bismo razgovarali o fotografiji i razlozima zašto je s DSLR fotoaparata prešao na fotoaparate bez zrcala tvrtke Sony.

Što vas je nadahnulo da postanete profesionalni sportski fotograf?

Oduvijek sam bio obožavatelj sporta, no nisam planirao biti sportski fotograf. Moj je san bio postati običan fotograf, a u školi sam postao zaluđen tamnom komorom. Na fakultetu sam neprestano snimao fotografije i postupno počeo raditi kao fotoreporter. Volio sam putovanja, a činjenica da su moje fotografije nakon nekoliko dana bile u novinama bila mi je zaista uzbudljiva. Počeo sam dobivati povremene ponude fotografskih agencija povezanih sa sportom i tako je sve krenulo.

Kako održavate svježinu i uzbudljivost svoje fotografije?

Dobar mi je prijatelj Walter Iooss, možda najpopularniji sportski fotograf na svijetu, u SAD-u prije mnogo godina rekao: "Potrebno se stalno mijenjati, inače ćeš postati dinosaur." Nikada to nisam zaboravio, a poruka je zaista istinita, čak i danas. Iako volim novine i ispisane slike, tužno je što moram reći da su danas novine i časopisi izumiruća vrsta, a fotografi koji se i dalje drže tih ideala te nisu nastavili na nešto drugo dinosauri su današnjice. Ne želim "oglupiti" svoju fotografiju, želim se izazivati i unaprjeđivati, a jedini način da to učinim jest da održavam svježinu i razmišljam izvan okvira. Zato sada surađujem s puno sportskih rukovodećih tijela i saveza. Oni i dalje žele odvojiti novac za kvalitetne fotografije, a ja im želim ponuditi nešto drugačije od klasičnih fotografija koje se obično mogu vidjeti.

Znači li to što radite s rukovodećim tijelima i savezima da više nemate mogućnost snimati onoliko često koliko biste željeli?

Snimam manje nego prije, naročito sada kada sam malo stariji, no i dalje snimam velik broj velikih događaja, kao što su Olimpijske igre i Wimbledon. I dalje dolazim na manja događanja, no sada upravljam njima i organiziram druge fotografe. Iskreno, više mi se i ne da sjediti iza gola tijekom kišnog subotnjeg poslijepodneva. Ujedno ste i savjetnik međunarodnog olimpijskog saveza. Što to podrazumijeva? Može to biti zaista jednostavno, npr. predlaganje najboljih praksi za organizaciju fotografa, ili pak nešto složenije, kao što je savjetovanje o veličinama i položaju logotipa radi postizanja najbolje vidljivosti na konačnim slikama. Na OI u Riju pomogao sam odabrati boje za različite prostore. Oni su, primjerice, za plivanje željeli koristiti zelenu shemu, no ja sam im pokazao da ona ne bi izgledala naročito dobro kada bi se reflektirala na plavoj vodi!

Mislite li da je tehnologija fotoaparata promijenila vaš pristup sportskoj fotografiji?

Bez sumnje. Kada se automatsko fokusiranje pojavilo, ljudi su govorili da će to biti kraj fotografije jer će svi moći snimiti jasnu sliku, no meni je to bilo fantastično jer mi vid nije baš najbolji. Fotoaparati su danas dobri u svemu što rade, pa je sportska fotografija još bolja. Umjesto brige o tome je li kadar fokusiran, sada se mogu usredotočiti na kompoziciju, pozadinu i osvjetljenje. Važno je zapamtiti da iako moderni fotoaparati mogu odraditi velik dio posla, treba razumjeti osnovna načela fotografije i znati kada će određene značajke biti dobre. Nisam sentimentalan kada je riječ o kompletu koji koristim – ako je fotoaparat dobar alat koji ću koristiti, to znači da će mi se svidjeti.

Što vas je navelo da odaberete fotoaparate Alpha tvrtke Sony za svoj rad?

Iskreno, prvotno me privukla mogućnost tihog snimanja. To je bila značajka koja me zainteresirala jer je to značilo da mogu snimati u situacijama u kojima prije nisam mogao – primjerice, kada sam na golf terenima i sve je spremno za zadnji udarac na 18. rupi te situacija zahtijeva zaista tih pristup. Prvi fotoaparat koji sam isprobao bio je α7R II i on mi je omogućio da snimim ono što prije nisam mogao. Moram priznati da me nije uzbuđivala mogućnost EVF-a jer sam navikao na tražilo DSLR fotoaparata, no to je sada nešto bez čega ne mogu živjeti. To je zaista unaprijedilo moj način rada, naročito zato što mogu unaprijed vidjeti ekspoziciju i prije no što pritisnem tipku zatvarača. Sada koristim α9 za većinu slika i on savršeno pristaje uz moj stil rada. Kao što sam već spomenuo, o svojim fotoaparatima razmišljam kao o alatu, a α9 jednostavno u mom slučaju funkcionira kao jako dobar alat.