Istambul, grad bogate povijesti, različitim ljudima ima različito značenje. Najveći je grad u Europi i jedini koji se proteže na dva kontinenta, kozmopolitska mješavina kultura nastala tijekom tisuću godina kroz trgovanje, obrazovanje i religiju…za fotografa Murata Pulata grad šalje posebnu poruku – poruku nade.
„Došao sam iz Ankare u Istambul”, objasnio je, „i to na studij. Htio sam diplomirati i živjeti ovdje i tada sam mislio da ću ovdje zarađivati za život. To je bio moj san i taj isti san, istu nadu vidim kod mnogih drugih ljudi koje susrećem”.
Tu su drugi ljudi inspirirali Muratov projekt „Grad nade”. Projekt se odnosi na Istambul, ali odražava život u svim gradovima. Radi se o seriji portreta i spontanih fotografija, od kojih svaka prikazuje ljude koje gradski život privlači i inspirira. Kako im omogućuje da se uzdignu ili propadnu.
„Uvijek sam vani i snimam”, kazao je, „ali to nije dovoljno, htio sam doznati više o životu ljudi i zadovoljiti svoju znatiželju. Zato snimam po cijelom gradu: uredske radnike, vlasnike trgovina, beskućnike na zabačenim mjestima i prosvjednike u povorkama. „Gad nade” je kolaž tih priča”.
„No jedno je sigurno – nije lako zadržati nadu u velikom gradu. Svi su ti ljudi imali nadu kad su došli ovamo. Htjeli su postati nešto – moćni, bogati ili možda jednostavno slobodni – ali većina ih nije imala sreće je vjerojatnost za uspjeh vrlo mala. Većina ih nije uspjela”.
Za snimanje „Grada nade” Murat prvenstveno koristi α7R III i nakon prelaska s fotoaparata α7 II izdvaja rezoluciju i kvalitetu slike kao najveće promjene.
„Najvažnija su definicija i dinamički raspon”, objasnio je, „a posebice dinamički raspon jer je cijeli grad moj studio i moram biti spreman na sve. Ako nešto primijetim, moram reagirati i snimiti fotografiju bez mogućnosti namještanja osvjetljenja. Bez obzira na to je li u kadru pozadinsko osvjetljenje ili svijetlo nebo, uz α7R III jednostavno je vratiti detalje u svijetlim i tamnim područjima. Isto vrijedi za njegovu ISO osjetljivost. Iznimno je prilagodljiva, pa mogu lako snimati uz slabo osvjetljenje”.
Svaki je objekt snimanja novo poglavlje u njegovu projektu, ali zna biti teško, kazao je, jer je priča često činjenica da su ljudi izgubili nadu. Katkad se radi o prosvjednicima iz Povorke ponosa zajednice LGBT osoba kojima je uskraćeno pravo na prosvjedovanje, a katkad o beskućnicima.
„Poznajem mnoge koji su došli ovamo – dobre ljude i dobre radnike – ali sada moraju živjeti na ulici. Pada kiša i hladno je, a ja im ne mogu pomoći. Snimam fotografije, razgovaram s njima, družim se s njima, ali ja se mogu vratiti svome životu, a oni ne mogu. Ja sam promatrač i to je ponekad teško”.
Uz to, sustav automatskog fokusiranja fotoaparata α7R III revolucionarizirao je način na koji Murat radi, toliko da prije „10 godina ne bih radio na ovom projektu jer fotoaparati nisu funkcionirali na način na koji želim”.
Uz način rada Eye AF, kazao je, „dovoljno je pritisnuti gumb, nakon čega znam da je fokus zaključan na objektu snimanja. To je važno jer ako pronađem oko pomoću točke automatskog fokusiranja, a zatim fokusiram i promijenim kompoziciju, u tom razdoblju mogu propustiti priliku za snimanje. To je jedna stvar – tehnička stvar – manje o kojoj moram brinuti. Znam da će snimka biti uvijek oštra i kada snimam uz širom otvorenu blendu, a mogu i biti kreativan.” Murata su impresionirale i konstrukcija i veličina fotoaparata α7R III. One mu omogućuju snimanje u svim vremenskim uvjetima bez teškog DSLR-a ili fotoaparata srednje veličine. „Za snimanje na moj način, na ulici, fotoaparat mora biti spreman za kišu ili snijeg, a ovaj fotoaparat to jest. Uz to, veličina je savršena, a posebice kada koristite male objektive kao što je FE 35 mm f/2,8. Možete biti gotovo nevidljivi”.
„Nisam završio. Trebat će mi još nekoliko godina jer želim snimiti još fotografija, a posebice fotografija pravih pobjednika – onih koji dobivaju ono što žele. No pobjednike je teško pronaći i oni katkad ne znaju da pobjeđuju. Mnogi upadnu u zamku uvijek želeći više i više, pa se njihove želje ne mogu ispuniti. Moramo pojednostavniti svoje živote i shvatiti da uspjeh nije ono što vidimo na televiziji i u časopisima. Kao društvo moramo shvatiti da svi imaju neki talent, da svi imaju vještine i da svi su dragocjeni. To je možda moja najveća nada”.
