Ja sam Ruben Scott, filmaš i redatelj koji radi na narativnim filmovima i komercijalnim produkcijama.

Za svoj najnoviji projekt, film “Different, but same” (Različiti, ali isti), želio sam istražiti ideju da, iako smo svi različiti, uvijek postoje stvari koje nas povezuju: zajednički interesi, hobiji i sitnice za koje nikada ne biste rekli da su nam zajedničke. Ta je ideja zapravo bila polazište za ovaj projekt.

Od početka sam znao da će ovo biti poprilično složeno snimanje. Glumaca je bilo mnogo, a ekipa je bila prilično velika. Prema mom iskustvu, takav pristup znači da stalno pokušavate održavati ravnotežu između glume, vremena i prostora, i to sve istovremeno.

Radnja je smještena u čekaonicu tijekom eksperimenta u kojem se ljudi uparuju na temelju zajedničkih interesa, no s kim su upareni saznaju tek na sam dan. To nam je pružilo lijep prostor za rad obilježen neizvjesnošću i iščekivanjem. To je značilo da možemo pojednostaviti stvari u smislu priprovijedanja i omogućiti publici da sama donosi zaključke.

Kretanje kamere bilo je prilično minimalno tijekom cijelog snimanja. Većina snimljenog materijala promatračke je naravi. Radili smo blage pokrete kolicima i male prilagodbe kadriranja kada su nam trebali, ali ništa što bi privuklo pozornost na kameru. Ideja je uvijek bila usredotočiti se na glumu i pustiti glumce da vode sve. Budući da u filmu nema dijaloga, gluma je bile naročito važna.

Lokacija je također odigrala veliku ulogu u oblikovanju izgleda i dojma. Snimali smo u studiju izražajnog karaktera: zidne obloge od drva toplih tonova, nijanse narančaste te pomalo nostalgičan ugođaj. Nisu to bila samo četiri bijela zida, a to nam je zapravo uvelike išlo u prilog. Umjesto da smo morali izraditi čekaonicu od nule, mogli smo se osloniti na ono što smo već imali.

To je naravno utjecalo na naš pristup rasvjeti. Koristili smo se velikim mekanim izvorom svjetla odozgo da bismo postigli dosljednost i omogućili brzo pomicanje kamere FX5. Zatim smo u sobu postavili praktične svjetiljke da bismo dodali toplinu i dubinu. Cilj je bio da sve djeluje mekano i prirodno, a da pritom imamo dovoljno kontrasta za oblikovanje lica i usmjeravanje pogleda prema glavnom liku u središtu.

Budući da smo radili s kombinacijom praktičnih svjetala u kadru i tamnijih kutova u prostoru, dinamički raspon od više od 15 stupnjeva postao nam je uistinu važan. Bilo je mnogo trenutaka kada su na snimci bile vidljive tople svjetiljke, no morali smo zadržati detalje u okolnim područjima. Mogućnosti osnovnog ISO-a kamere FX5 također su bile od velike pomoći. S ovom kamerom nismo imali osjećaj da stalno moramo štititi najsvjetlije dijelove ili gubiti detalje u sjenama zbog šuma.

Kombinacija novog slojevitog senzora od 16,6 MP i objektiva Arles Prime fantastično je prikazala detalje glumaca u krupnom planu. Teksture kože i kostima izgledaju nevjerojatno prirodno.

Što se boje tiče, od početka smo znali što želimo postići. Željeli smo paletu koja je živopisna i pomalo nadahnuta sedamdesetima, ali i dalje moderna. To je trebao biti dobar test za kameru. Polazište su uvelike bili odabiri u pogledu garderobe i scenografije, no način na koji je kamera snimila te boje bio je upravo ono što smo tražili.

Nijanse kože bile su posebno važne jer smo imali vrlo raznoliku glumačku postavu, i to u potpunosti pod istim uvjetima osvjetljenja. Željeli smo da se sve sjedini na kohezivan način. Primijetio sam da su tonovi kože bili stabilni i prirodni bez obzira na uvjete snimanja. Isto sam iskusio pri radu s kamerama Sony Venice i Burano. Kvaliteta boja i izglađivanje najsvjetlijih dijelova dobro su poznati na tim sustavima, a ova kamera pruža te iste odlike u manjem i fleksibilnijem kućištu.

Odlučili smo se za interno snimanje u 16-bitnom X-OCN-u jer smo znali da ćemo u postprodukciji htjeti potpunu fleksibilnost. Bilo je trenutaka kada smo malo naglasili boje ili prilagodili ekspoziciju u nekim dijelovima kadra, a snimljeni se materijal iznimno dobro držao. Ništa nije djelovalo kao da se raspalo ili postalo nestabilno. Čak i pri radu u različitim uvjetima osvjetljenja, nijanse kože ostale meke i dosljedne, što nam je pomoglo tijekom gradiranja.

Što se tijeka rada tiče, radili smo sa srednje velikom ekipom tijekom jednog dana, pa je brz rad bio ključan. Postalo je očito da se kamera lako uklopila u ritam našeg rasporeda snimanja. Nije uopće usporila rad niti smo zbog nje morali mijenjati način na koji radimo.

Budući da sam već radio s kamerama Venice i Burano, zanimalo me kako se ovaj model uklapa u širi asortiman serije CineAlta. Ova kamera ne odaje dojam zasebnog uređaja niti drugačije linije, već se čini kao dio iste obitelji – samo prilagođena agilnijoj produkciji. Čak su i struktura izbornika te općenito rukovanje poznati, što uvelike pomaže pri prijelazu s jedne Sonyjeve kamere na drugu na različitim projektima.

Za mene se FX5 pokazala savršenim izborom jer nam je pružila potpunu slobodu: slobodu da snimimo što želimo bez kompromisa, slobodu da se poigramo sa slikom u postprodukciji i slobodu da se fokusiramo na priču, a ne na opremu ili tehničke poteškoće. To je ono što uistinu očekujem od kamere.