"Više me ne zanimaju jednostruke slike", počinje svoju priču Alessandro Grassani. "Danas svatko može snimiti jednu izvrsnu fotografiju, čak i telefonom. Bitnije je stvoriti kompleksno djelo. Niz slika vitalan je u nastajanju priče koja može otvoriti prozor u nepoznati svijet, ne samo iz reporterskog stajališta već i emocionalnog."
Jedan takav projekt, Zadnja iluzija, prikazuje putovanje migranata uslijed vremenskih nepogoda koji sele u gradove. Naslov se odnosi na njihove želje, koje nažalost ostaju neispunjene.
Na svojoj zemlji nemaju budućnosti pa se sele u gradove. No ako ste cijeli život ribar i stignete u grad kao što je Dhaka, nemate vještine za preživljavanje. San o životu u gradu postaje im noćna mora.
Kako smo došli ovamo?
Kao što je i slučaj s većinom drugih ljudi, moja karijera nije bila iznenadna. Nakon fotografske obuke Alessandro je prvo radio kao asistent oglašivačkog fotografa. "Radio sam za njega u studiju godinu dana, možda malo više, a onda sam dobio otkaz", smije se Alessandro. Rekao je: "Ti nisi za ovaj posao, usredotoči se na svoju strast, dokumentarnu fotografiju. Bio je to ljubazan način da mi da otkaz."
Potom je radio kao honorarac za talijanske novine, uključujući Corriere Della Sera, a zatim se prebacio na Bliski istok. Sada obavlja raznovrsne oglašivačke, korporativne i dokumentarne projekte, ali se i, kad god je to moguće, fokusira na vlastite projekte. "Svi su zadaci dobri jer je svakom fotografu potreban izvor zarade da prehrani obitelj i radi na vlastitim projektima."
Je li mu marketinška obuka koristila u njegovu dokumentarnom radu? Ako je, na koji se način to vidi?
Većinom je riječ o upotrebi svjetla. U studiju možete pomicati svjetiljke i sami stvoriti izvor svjetlosti. Očito to ne možete i vani, no morate biti svjesni okoline i prepoznati promjene u dostupnom svjetlu. Kada postanete svjesniji svjetla, možete ga učiniti dijelom fotografije.
To znači da morate pričekati prave uvjete osvjetljenja – predano loviti pravu sliku koja će ispričati priču.
Na nekom od mojih migracijskih projekata završno uređivanje može obuhvaćati 30 slika ili manje snimljenih tijekom nekoliko godina, no za jednu tu sliku mogu potrošiti tjedan dana. Znam što želim reći, poznajem mjesto – i snimam. Vraćam se ponovno u zoru, u suton, po kiši, u različita doba dana... Dok ne ulovim savršeno svjetlo za svoju priču.
U sklopu toga, uređivanje postaje velik dio projekta jer se mora pronaći savršena ravnoteža među slikama. Alessandro objašnjava: "Nikad ne znam koja je snimka savršena sve do konačnog uređivanja kada ih sve vidim na zaslonu kao niz. Uređivanje je vitalno jer ako to ne učinite kako treba, možete uništiti sav svoj rad. Loše fotografije mogu izgledati puno bolje ako ih se dobro uredi, a loše uređivanje može pokvariti čitavu priču. Slike moraju funkcionirati kao niz, ispričati veću priču, narativ, s emocijama".
Iz tog razloga Alessandro uvijek traži pomoć sa svojim uređivanjem jer tako dobije svježu perspektivu na svoj rad. "Fotograf nije uvijek i najbolji urednik vlastitih radova. Uređujem s osobama kojima vjerujem i za to treba vremena. Jedan dio projekta mogu uređivati i po tjedan dana ili pak nekoliko mjeseci. Najprije odaberem prvi skup fotografija, zatim se upuštamo u raspravu, pa ih neko vrijeme ostavim na miru. To je kao vino, ako ga pustite, postat će još bolje."
Jedan od ključnih aspekta fotografije i uređivanja jest postizanje ravnoteže između estetike i novinarstva. "Kada radim na estetskom dojmu, primjenjujem pravila fotoreporterstva. Smatram da na taj način snimam bolje i dojmljivije slike. Recimo da je moj cilj pronalaženje savršene kombinacije ljepote i istine – tada su slike najupečatljivije."
U tu svrhu Alessandro uparuje svoje kompozicije radi pronalaženja jednostavnijih i učinkovitijih kombinacija. "Prije sam tražio kompleksnije kompozicije s različitim subjektima u različitim slojevima kadra. Sada pokušavam to pojednostavniti."
"U praksi taj jednostavniji pristup znači da se uklanjaju sve nepotrebne stvari iz kadra – šumovi i smetnje – no zadržava se kontekst, primjerice mjesto gdje subjekti žive. Zato volim široke krajolike sa subjektom u sredini – krajolik, ambijent i predmet moraju tvoriti cjelinu. Na kraju svega, kontekst je priča."
„To je moja osobna aspiracija: ostaviti vlastito svjedočanstvo u stalnoj potrazi za onom savršenom kombinacijom ljepote i istine koju nazivamo umjetnošću.”
