"Većina drugih", kaže Chris, "ne vidi izvan okvira". To se, naravno, može primijeniti na puno drugih stvari, no ovdje se radi o fotografiranju divljine, posebice okoliša, navika i priče.
"Kada ljudi odu na safari, većinu vremena rade, a ne uživaju u trenutku. Prolaze kroz svoj popis stvari koje žele posjetiti i doživjeti, pa provedu pet minuta pored lava, što je bliže moguće, snime portret i odu. No tako propuste ono najbolje, sve detalje, oblake, krajolik, drveće, zebre. Propuste realnost života tih životinja, konkurenciju i borbu za preživljavanje."
Chrisove slike slijede drukčiji put. Koncentrira se na dokumentiranje subjekata kao dijela okoline, a ne gleda ih kao anonimne portrete. Stvara studije bogate detaljima, prikazuje život i smrt tih životinja. Stvarnu istinu divljine. Taj mu je pristup omogućio portfelj izvanrednih slika divljine, kao i snimanje dokumentaraca o divljim životinjama. Priznajte da je potrebno puno energije i predanosti za taj način rada jer "ako nemate odgovarajuću razinu strasti, ne možete preživjeti. Morate dati sve što imate da biste bili na tim mjestima i satima promatrali divljinu."
Kako je on, kao fotograf, dospio ovamo? Za Chrisa sve je započelo tako što je znao što ga zanima i potiče. "Krenuo sam kao sportski fotograf", govori Chris. "Bio sam plivač pa sam snimao plivanje jer smatram da ako želite napraviti dobar posao, morate biti upoznati s onim što snimate."
"Bio sam u Londonu 2012. i fotografirao događanja, no nešto nije bilo u redu. Sjedite cijeli tjedan na istom mjestu, na istom sjedalu... Ne možete biti kreativni. Nakon toga otišao sam u Namibiju i zaljubio se u prirodu i divlji svijet. Shvatio sam da je to ono što želim raditi i osjećao se korisno. U sportu se natječete protiv drugih fotografa, no kada snimate divljinu, imate priliku pomoći životinjama."
Srećom, njegovo iskustvo stečeno tijekom karijere sportskog fotografa pružilo mu je prenosive vještine koje sada primjenjuje na fotografiranje divljine. "Zasigurno vam je potrebna brzina i dobra procjena trenutka da biste ulovili pravi trenutak. Ako u sportu želite ispričati sjajne priče, morate znati što snimate. Ista je stvar s divljinom. Morate biti upoznati s ponašanjem životinja, pa volim provesti što je više vremena moguće u druženju s čoporom lavova ili obitelji geparda. Time dobivate snimku njihova stvarnog života."
Chris kaže da zna provesti i do tri tjedna slijedeći istu skupinu geparda jer tako lakše shvaća životinje i snima vjerne slike. Upravo to vrijeme utrošeno u kontakt ono je što čini priču.
"Nedavno smo slijedili gepardicu s mladuncem i, budući da smo proveli mnogo vremena zajedno, jednu je noć došla blizu automobila, ostavila mladunca i otišla u lov. Ako životinju slijedite tek nekoliko sati dnevno, to nećete doživjeti."
Nedostatak strpljenja ili pak mogućnosti za provođenje dostatnog vremena uz životinje jedna je od najvećih pogrešaka koje rade fotografi koji prvi put dođu na safari. Chris kaže: "Imajte na umu da ne možete biti na više mjesta odjednom. Odabir željene snimke dio je igre. Ako trčite cijeli dan od mjesta do mjesta, možete snimiti zgodne fotografije, no nećete vidjeti ponašanje životinja, a to je prava nagrada".
Ako ne odaberete nešto, vratit ćete se s tisuću istih slika. "Jasno da na prvom safariju želite snimiti sve. No već treći ili četvrti dan morate biti pametniji. Prije nego pritisnete zatvarač, razmislite vrijedi li taj kadar postati fotografijom ili pak trenutak želite zadržati za sebe. Ako se tri aspekta ne slažu – kompozicija, svjetlo i priča koju pričam – neću fotografirati", kaže Chris.
Je li rad sa životinjama problematičan? Utječe li na njihovo ponašanje? Jesu li slike manje realističnije? "Ne vjerujem", kaže Chris. "Poštujem ih i ne približavam se previše jer ne želim siliti kontakt kao neki drugi fotografi. Samo sam promatrač. Ne želim ih ometati. Nismo tu da izravno mijenjamo njihove živote, već samo fotografijama, i ne želimo da mijenjaju svoja ponašanja."
Zahvaljujući stilu odmicanja od svojih subjekata, Chrisove fotografije bilježe životinje u njihovu prirodnom okruženju i kontekstu. Kao i što biste očekivali kad je riječ o fotografiranju divljine, predmeti se snimaju duljim objektivima. Uz Sonyjeve objektive α7R III i α9 Chris većinom koristi SAL 500mm f/4 G SSM, a uskoro će upotrebljavati i novi FE 400 mm f/2.8 GM.
"Sedamdeset posto mojih snimki snimljeno je objektivom od 500 mm, no koristim i FE 100-400 GM f/4.5 – 5.6 OSS, FE 70 – 200 mm f/2.8 GM OSS i FE 24 – 105 mm f/4 G OSS ako mi je potrebna dodatna fleksibilnost ili mi se životinje približe."
Kao što je i vidljivo na Chrisovim fotografijama žarišne duljine telefoto objektiva ne znače da se krajolik mora utopiti u slici ili nestati u zamućenosti. Fotografiranje telefoto objektivom pridonosi stvaranju stilova scena krajolika na ravnicama ili mjestima kao što je Serengeti, gdje je okoliš škrt.
Fotografiranje divljine slično je fotografiranju krajolika – ključna je dobra pozicija. No, osim važnosti svjetla, potrebno se dobro namjestiti i čekati životinju da se pojavi. Dobar vodič izrazito je bitan. "Bili smo u Zambiji", objašnjava Chris, "snimali smo lavove i slijedili mužjaka u šumu. Ako poznajete njihovo ponašanje, znat ćete i kuda se kreću, pa ćete se znati namjestiti i pripremiti. I dalje vam je potrebna sreća, no slične je fotografije gotovo nemoguće snimiti ako ih slijedite i fotografirate iz automobila".
Chris objašnjava da isto vrijedi i za sliku snimljenu u rezervatu Masai Mara. "Radi se o Crnoj stijeni na koju se lavovi dođu igrati početkom dana. Fotografije najbolje funkcionira kada se sunce nalazi iza stijene, čime se stvara pozadinsko osvjetljenje i sjene lavice i mladunaca. Morate biti spremni i čekati. Ako ne uspije, u redu. Uvijek je tu u pitanju sreća, no ako niste tamo, propustit ćete 100 % prilika."
"Slika je snažna. Jedna snimka može zabilježiti emociju ili pobuditi unutarnje osjećaje."
