Što je poslužilo kao inspiracija za ovaj kratkometražni film?

Kada sam imao šest godina obožavao sam jednu igru koju je moj otac smatrao poprilično opasnom. Meni je pak bila poput čarolije. Prekrivao bih svjetiljke tkaninama i maramama i potom promatrao kako svjetlo mijenja boje te postaje snažnije ili slabije. Na kraju je otac prekinuo igru iz straha za moju sigurnost, no poklonio mi je žarulje u boji. Sačuvao sam ih i pronašao ih u kutiji 20 godina kasnije u kući svoje bake. Iako je mnogo vremena prošlo, uopće se nisu promijenile, a možda nisam ni ja: kada sam ih ponovno uključio, osjetio sam isto čuđenje i oduševljenje kao i kada sam bio dijete. To je bio početak moje priče.

Ovo je priča o dva unuka, filmašu i koreografu, koji pokušaju unijeti malo radosti u život svoje devedesetogodišnje bake. Priča je jednostavna, no emotivna i iskrena. Žena koju vidite na zaslonu zaista je moja baka, i da, ima devedeset godina. Njezin životni san bio je da postane glumica. Budući da je uvijek podržavala moje snove, htio sam ispričati priču o njoj. Veoma smo bliski te sam se uvijek trudio, kako mi je sama govorila, pronaći iznimno u običnom: onu tihu velikodušnost dijeljenja onoga što volimo, jedinstveni dar koji svatko od nas nosi te način na koji može donijeti sreću nekome drugome. Kada sam pronašao one stare žarulje u njezinoj kući, ugledao sam je onako kako je prikazana u filmu: mirno je sjedila kraj prozora obuzeta tihom melankolijom. U tom sam se trenutku zapitao što bih mogao učiniti da razvedrim njezin svijet?

Kako se ideja razvijala od koncepta do scenarija? Je li sama kamera utjecala na priču?

Kada sam počeo pisati njezinu priču, odmah sam znao da želim da ona sudjeluje, kao i moj prijatelj Samuele, talentirani koreograf i plesač. S obzirom na njezinu dob, znao sam da će se cijelo snimanje trebati odraditi u njezinoj kući. To me inspiriralo da magiju glume i kina unesem u taj intimni prostor jer rad na filmu često upravo tako počinje, s obitelji, kod kuće, gdje naši najbliži postaju prvi glumci u našim najranijim pričama.

Sama je kamera imala ključnu ulogu u oblikovanju smjera priče, pogotovo zbog novog dizajna i predviđene namjene. Kao filmašu ponekad mi nedostaje doživljaj gledanja izravno kroz tražilo, umjesto da gledam monitor. Postoji određena intimnost, jedno tiho prepuštanje, kada prislonite oko na okular. Taj osjećaj, koji je u meni ponovno izazvalo redizajnirano elektroničko tražilo ove kamere, dao mi je ideju da kroz objektiv možete vidjeti nešto začuđujuće i maštovito, viziju kakvu možete vidjeti dok sanjarite. Stoga je prikladno da je zadnja rečenica u filmu bila prva stvar koju sam napisao.

Što vam je tijekom snimanja bio najveći izazov i kako vam je oprema pomogla u tome da ga prebrodite?

Imali smo vrlo strog raspored, a i naišli smo na razne poteškoće. Pokušao sam se staviti u poziciju onih koji su tek počeli sa svojim filmaškim putovanjem ili onih koji su već na tom putu i često moraju sve raditi sami, kao da su bend od jednog člana, od glume, scenografije, kostimografije, produkcije, režije itd. S time u vidu, kreativnost nikad nisam ograničavao i nikad ne bih. Cijelu sam priču želio prožeti osjećajem slobode, željom za životom u blizini prirode, daleko od grada. Zamislio sam prizor snimljen u cijelosti na biciklu, doslovno tijekom vožnje.

Zahvaljujući ovoj novoj kameri to mi je pošlo za rukom. Nisam trebao stabilizator, ni držač, ni nikakvu dodatnu opremu. Zapravo, samo sam trebao držati kameru u rukama i uključiti način rada Dynamic Active.

Jesu li vam neke određene značajke kamere pomogle postići određeni izgled ili raspoloženje?

Ergonomija kamere bila je ključna, omogućila mi je snimanje dinamičnih prizora i lako kretanje kroz skučene, neudobne prostore. Jedan od mojih ciljeva bio je snimiti prizor u krošnji, i uspio sam u tome.

Mala kazališta predstava postavljena u filmu odigrava se u stvarnoj dnevnoj sobi moje bake. Dakle, ne u studiju, ne na velikoj izgrađenoj pozornici, već u stvarnom prostoru u kojem se živi. Zahvaljujući tome koliko je kamera kompaktna i koliko se njome može upravljati, bilo je iznenađujuće jednostavno kretati se između improviziranog kazališnog zastora, scenografije i… moje bake, koja je sve držala na oku te čak imala i originalne i kreativne prijedloge.

Želio sam uhvatiti osjećaj istinskog craft filmaštva, nečega što je rukom rađeno i osobno. Uz pomalo vintage estetiku ove kamere, nadam se da sam uspio uhvatiti bajkovite, prirodne nijanse, najiskreniju dušu ove priče.

Kako je kamera funkcionirala u zahtjevnim uvjetima: slabo osvjetljenje, brzi pokreti, na otvorenom?

Kamera me impresionirala u više navrata. Dvostruki osnovni ISO pri 800 i 4000 radio je bez greške. Snimljeni materijal bio je čist i bez šumova pri obje postavke, a prebacivanje između njih bilo je glatko i učinkovito.

Tražilo se pokazalo savršenim pod sunčevim svjetlom na otvorenom, a monitor je bio nevjerojatno precizan uz svoje živopisne boje, iznimnu svjetlinu i impresivnu reprodukciju boja.

Kameru sam testirao na moru i u grubim vremenskim uvjetima na selu, a radila je bez greške.

Jesu li ergonomija ili format serije FX utjecali na vaše redateljske ili kinematografske odluke?

Počeo sam raditi s tradicionalnom opremom koja je često bila velika i nezgrapna, tako da sam isprva ima nedoumice u pogledu ograničenosti prostora i pokretljivost. No kompaktni dizajn kamere FX2 brzo ih je odgnao. Sve što mi je bilo potrebno mogao sam nositi u malom ruksaku. Ergonomija je tako dobro promišljena da mi po mom mišljenju nisu bili potrebni nikakvi dodatni alati ni oprema. Bilo je dovoljno samo držati kameru u rukama.

Zapravo, kao improviziranim držačim za kadriranje snimki koristio sam se predmetima za svakodnevnu upotrebu, primjerice vazom, stolom, bilo čime što sam našao u blizini. Takav mi je pristup omogućio da se glatko prebacujem između kinematografskih kadrova koji su u većoj mjeri komponirani i prirodnih, spontanih situacija, ovisno o prizoru. Također je pomoglo to što se glumica nije osjećala kao da je se snima, čime se na setu postigla opuštenija, autentičnija atmosfera.

Kakve ste kombinacije objektiva, mikrofona i druge opreme upotrebljavali s kamerom FX? Je li vam ta oprema pružila nove vizualne mogućnosti?

Iskoristio sam sve što mi Sonyjev bogati asortiman objektiva pruža. Ultraširokokutni objektiv FE 16–25mm f/2.8 G omogućio mi je da stanem u skučene prostore odnosno da snimim krupne planova uske rive.

Kako bih stvorio snenu, čarobnu atmosferu oko subjekata pomogli su mi objektivi FE 35mm f/1.4 GM i FE 85mm f/1.4 GM II koji su smekšali pozadine i pojačali osjećaj vizualne poezije. Za uže krupne planove i snimke iz gledišta lika koristio sam se objektivom FE 70-200mm f/2.8 GM OSS II kojim sam postigao upečatljive i intimne rezultate.

Kada sam snimao pri otvorima blende f/1,4 i f/2,8 ostao sam očaran svjetlinom i oštrinom objektiva. Jednostavni su, lagani, no daju prekrasan kinematografski izgled koji doprinosi snažnom dinamičkom rasponu kamere. Budući da za projekt nije bio potreban dijalog ni zvuk, nisam se koristio mikrofonom ni gornjom ručkom, već sam snimao kamerom u njenom najosnovnijem obliku, baš onako kako je dizajnirana. U ovom slučaju je za moje potrebe bila savršena upravo takva.

Je li bilo prizora ili sekvenci za koje smatrate da ih ne biste mogli snimiti nekom drugom kamerom?

Kamera se odlikuje značajkama koje ne samo da su mi pružile cijeli niz tehničkih mogućnosti, već su me i inspirirale tijekom cijelog kreativnog procesa.

Smatram da je veza s alatom kojim se koristite da biste udahnuli život mašti ključna. Kada birate kameru naravno da morate uzeti njezine specifikacije u obzir, no po mom mišljenju također je važno i kako se s njome osjećate.

Ova mi nova kamera pruža istinski osjećaj kreativne slobode. Bez nje ne bih tako lako mogao snimiti jedan od prizora koje sam zamislio: krupni plan glumca koji vozi bicikl po neravnoj seoskoj cesti. Predlažem da pogledate rezultat i osjetite istu kombinaciju zadovoljstva i čuđenja koju sam ja osjetio kada je sve sjelo na svoje mjesto.

Kako su kvaliteta slike i znanost boje išle u korist tona vašeg filma?

Kvaliteta slike i znanost boje serije FX premašile su moje očekivanja. Ja sam filmaš koji cijeni i bogati, zasićeni chiaroscuro i meke, nezasićene kinematografske tonove te su me impresionirale mogućnosti ove kamere u pogledu širokog raspona vizualnih stilova. Snimljeni materijal pokazao se iznimno fleksibilnim u postprodukciji što mi je omogućilo da glatko uparim različite izglede, unatoč tome što su datoteke dobivene ravno iz kamere već bile iznimne.

Oštrina, tekstura i fini detalji koje je kamera snimila bili su zaista izuzetni. Visokokvalitetne Log datoteke pružaju iznimnu širinu prilikom gradiranja što omogućuje robustan tijek rada u postprodukciji. S tehničkog gledišta, dinamički raspon i znanost boje u potpunosti su u skladu s profesionalnim standardima koji se očekuju od Sonyjeve FX serije, a karakteristike su bliske onima Sonyjevih vrhunskih Cinema Line kamera.

Kakav dojam biste željeli da film ostavi na publiku?

Nadam se da će gledatelji osjetiti njegov iskren, jednostavan i emotivan duh. Želio bih da film posluži kao podsjetnik na to da imamo ljude do kojih nam je stalo u svojim mislima, možda čak da ih uključimo u kreativni projekt.

Često provodimo mnogo vremena daleko od kuće, obuzeti poslom u timovima koji se stalno mijenjaju, tako da zaboravimo na one koji su najdulje bili uz nas i koji možda neće uvijek biti s nama. Prvi bi korak mogao biti povratak nekoj priči koja je dugo bila skrivena u ladici. Otvorite tu ladicu. Pustite san da izađe. Ispričajte tu priču.

Kako mislite da će novi alati, poput kamere FX, oblikovati budućnost nezavisnog odnosno kratkometražnog filmaštva?

Duboko sam uvjeren u snagu mašte i u umijeće stvaranja nečeg velikog i značajnog iz skromnih početaka. Smatram da je istinska ljepota skrivena u jedinstvenosti i raznolikosti, u cijelom spektru boja. Danas nije lako biti autentičan, za to trebate hrabrost i energiju.

Možemo biti zahvalni na tome da je energija koja sjaji u očima i srcima sanjara toliko snažna da je gotovo nezaustavljiva. Ipak, ponekad smo suočeni s ograničenjima.

Iz tog razloga vjerujem da ova kamera može biti više od alata za nezavisne snimatelje, filmaša ili studente. Ona može biti podsjetnik, pratitelj i vjeran saveznik. Neka vrsta talismana koji nosite sa sobom. Novi alati uvijek vode novim ciljevima, a mašta ne poznaje ograničenja.

Ako u nečemu ne uspijete, pokušajte ponovno. Budite blagonakloni prema onome što vam dolazi u susret. Naučite lijevim okom gledati svijet kakav jest, a desnim kakvim biste željeli da bude. Potom otvorite oba oka i pokušajte spojiti te dvije vizije. Prigrlite ono što vas čini jedinstvenim. Pronađite grupu prijatelja ili kreativaca istomišljenika s kojima ćete provoditi dane i eksperimentirajte što je više moguće.

Naposljetku, najiskreniji savjet koji mogu dati možda je glavna misao filma Dear Grandma:

“Zatvorite oči i sanjajte. Ili sanjajte širom otvorenih očiju.”