Nedugo nakon što su se slike Davidea Monteleonea na kojem su prikazane majka i kći koje su se ponovno sastale pojavile na naslovnici časopisa Time, a na dodatnih je 28 stranica prikazana priča “Beyond Walls”, u njegov je sandučić e-pošte pristigla važna poruka.
“Ovo je prvi put da vidim imigrante iz Južne Amerike kao pojedince, a nakon dugog gledanja slika, mislim da ih bolje razumijem”, pisalo je u poruci. Možete li pronaći bolji dokaz snage fotografije? Imigracija je naposljetku priča stoljeća, a što bi drugo fotoreporteri mogli učiniti nego reagirati, istražiti i propitati što se zapravo događa.
Svrha priče objavljene u časopisu Time bila je jasna – analiziranje stava o imigraciji, a način na koji su Davideove slike to postigle jednostavan je, no dramatičan. Odlučio je snimiti jednostavne, no upadljive portrete koji su sukobu s načinom na koji su migranti inače prikazani u medijima.
Davide je otkrio da je svaki put koristio jednostavnu, bijelu pozadinu “da bi izbrisao kontekst, zbog čega se moramo fokusirati na samo jednu osobu. Na taj način brišemo stereotipe o imigraciji, sve ono što inače vidimo: nemire, čekanje u redovima… kampove očajnih ljudi.” Uz takav jednostavan pristup, pojasnio je, moguće je promijeniti njihov status. “Oni tako postaju pojedinci, prave osobe, zbog čega je teže koristiti dehumanizirajuće riječi kao što su poplava, val, masa… tako možemo pobijediti.”
Iako je u prošlosti koristio druge fotoaparate, za ovaj zadatak za časopis Time trebao je novi alat, i to s dobrim razlogom.
"Koristio sam Sony α7R III", objasnio je Davide, "što je samo po sebi bilo velik izazov, no ubrzo sam počeo cijeniti njegove prednosti. Logistički gledano, korištenje malog, laganog, profesionalnog fotoaparata bilo je osvježavajuće jer je projekt 'Beyond Walls' trebalo dovršiti za samo 15 dana. Iako veliki format uvijek treba tronožac i rasvjetu, mogli smo raditi puno brže ako koristimo samo α7R III i na zid dodamo bijelu pozadinu. Kvaliteta tog fotoaparata zaista je zapanjujuća, pa je savršen za medije ili izradu velikih printova. Stvarno je impresivan."
Još jedna od značajki koja je promijenila Davideov način rada bila je zaštita fotoaparata α7R III od vremenskih uvjeta: “Jednog je dana kada smo snimali na granici s Tijuanom počela jaka kiša, a nismo imali vremena da čekamo da stane jer su nam ostala još samo četiri dana snimanja. Navikao sam na korištenje starih fotoaparata gdje opasnost predstavlja i najmanja kapljica, no uz α7R III nema takvih problema. Da sam snimao na velikom formatu, trebao bi mi asistent s kišobranom! Sve što sam sada trebao bilo je ponekad očistiti objektiv. To je značajka koja donosi iznimnu produktivnost, a korisna je pri snimanju i u arktičkim i pustinjskim uvjetima.”
“Rad s fotoaparatom veličine α7R III može biti i manje zastrašujuć za same objekte”, objasnio je Davide, dodajuću da je i njegova brzina dodatni poticaj za fotografe.
"AF je toliko brz da ga nećete ni uočiti, pa možete osmisliti kompoziciju, razgovarati s objektom i u potpunosti zaboraviti na fotoaparat." Kao što je slučaj s većinom alata, "ako ga ne primjećujete, to znači da radi savršeno."
Ono što nije toliko uočljivo na Davideovim slikama zapravo je sama pozadina, no to daje portretima notu upadljive jednostavnosti sesije u studiju. Riječ je zapravo o “potpuno prirodnoj svjetlosti”, pojasnio je Davide, “a mi smo samo postavili pozadinu u suprotnom smjeru od sunca, u sjenu, pa je svjetlost zaista blaga.” Snimajući u ručnom načinu rada za svaku fotografiju odabire neznatno preveliku ekspoziciju da bi dobio jasno platno, zbog čega se objekti zaista ističu”.
„U sebi nosim tradiciju dokumentarne fotografije, ali želim poticati radoznalost, a ne samo prenositi informacije. Najbolja priča nije sama slika, nego sve ono oko i iza nje. Ono što se vidi u kadru samo je emocionalni prozor.”
