Festivali i proslave posvećeni zimskom solsticiju stari su koliko i samo čovječanstvo. Tada se slave najmračniji dani u godini i izražava dobrodošlica povratku sunca. U Skandinaviji je jedna od tih proslava Dan Svete Lucije, kada se prisjećamo Lucije od Sirakuze koja je pomagala kršćanima koji su se u katakombama skrivali od Rimljana. Iako se slavi od četvrtog stoljeća nove ere, želja za donošenjem svjetla u tamu mnogo je starija.

Ovaj festival i drugi poput njega neki su od izvora iz kojih Sandra Hallnor najduže crpi inspiraciju. “Legende, mitovi, tradicije i praznovjerja oduvijek su me fascinirali,” kaže, “a u mojoj rodnoj Laponiji ih je mnogo. Na portretima koje radim za kreativne projekte poput ovog uvijek se trudim biti maštovita. Užitak pronalazim u poigravanju s nekom temom ili povijesnom idejom te u tome da ih interpretiram na svoj način. Tako sve, od planiranja do snimanja, postaje veoma zadovoljavajuće i značajno.”

“S likom Lucije već sam ranije eksperimentirala,” nastavlja. “Kako bi si osvijetlila put, na glavi je nosila vijenac sa zapaljenim svijećama, a tako su joj ruke bile slobodne da nosi što je više hrane moguće. Njeno ime izvedeno je od riječi svjetlost te ona donosi radost u mračnim vremenima. Slike bi stoga trebale odisati osjećajima koji pobuđuju nadu. Ranije sam radila slike Lucije na snijegu Laponije, no ovoga sam puta osjetila inspiraciju za zeleniji, prizemljeniji osjećaj i snimila fotografije na otoku Madeira.

Jedan od elemenata Sandrinog jedinstvenog pristupa je izrada vlastitih rekvizita i kostima, stoga je sama izradila suknju i ures za glavu modela i ponijela ih na otok sa sobom. “Mislim,” kroz smijeh će, “nije da možete kupiti krunu Svete Lucije u bilom kojem dućanu!” Također je izradila vijenac od osušene lokalne paprati kako bi inkorporirala okruženje Madeire.

Ovog puta Sandra je za krunu upotrijebila električne svijeće, i to iz dva razloga. “Lokacija je bila veoma vjetrovita,” napominje, “stoga je bilo teško očuvati plamen, a i vatra i vijenac od sušene paprati nisu dobra kombinacija iz očitih razloga. U svjetiljci je međutim gorio pravi plamen te je ona, uz krunu, bila jedini izvor svjetlosti kojim sam se koristila.”

Snimanje tijekom plavog sata, za što se Sandra često odlučuje, također je istaknulo te izvore svjetla. “Kada snimam ovakve slabo osvijetljene portrete volim subjekta okrenuti prema obzoru iza kojeg se sunce upravo spustilo i eksponirati prema svjetlu svjetiljke koja obasjava njeno lice,” objašnjava. “Ako pogodite trenutak, još uvijek će biti dovoljno prirodnog svjetla za razaznati lokaciju. Primjerice, ovdje sam htjela da ova sablasna bajkovita šuma u pozadini bude dio priče.

Kako bi postigla optimalnu ekspoziciju na svom fotoaparatu Sony Alpha 7 IV, način rada za mjerenje povezala je s točkom automatskog fokusiranja “kako bi se postigao izgled koji želim kada se potonja značajka automatski fokusira na oko subjekta,” objašnjava. “Također se koristim značajkom fotoaparata koja upozorava na najsvjetlija područja, tzv. zebre, putem tražila te po potrebi prilagodim ekspoziciju. Tako sam sigurna da su lice i ostali istaknuti dijelovi svijetli, no ne i izblijedjeli.”

U uvjetima slabog osvjetljenja Sandra se pouzdaje u ISO radne značajke svog fotoaparata Alpha 7 IV, kao i stabilizaciju slike Steady Shot Inside. “Iako svoju Luciju mogu zamoliti da bude mirna, ne želim raditi na brzinama zatvarača manjima od 1/100 s ili sličnim,” kaže Sandra, “no znam da fotoaparat gotovo i ne proizvodi šumove pri brzinama poput ISO 2000 kojima sam se koristila na nekim od ovih snimki. Briljantan dinamički raspon senzora također je veoma važan jer pomaže u zadržavanju detalja sjenovite pozadine.”

“Uz to,” nastavlja, “uvijek se koristim najvišim brzinama prijenosa fotoaparata kada je vatra u pitanju. Zbog načina na koje se ona kreće, ne dobije se uvijek dobra snimka, no pri 10 FPS mogu odabrati snimke koje najbolje izgledaju!”

Kada je snimala ove fotografije, Sandra se možda čak i u najvećoj mjeri oslanjala na svoj objektiv FE 85mm f/1.4 GM II. “To je divan objektiv za ovakvu vrstu slika,” kaže, “zbog mekoće koju daje pozadini, a njegov maksimalni otvor blende savršen je za snimanje u uvjetima slabog osvjetljenja. Ističe se i po svojoj žarišnoj duljini. Ovo je klasičan objektiv za kompoziciju portreta od ramena naviše, no kada ste na najduljem kraju žarišne duljine zadržava realan osjećaj prostora.”

Lucija za Sandru predstavlja projekt kojem se uvijek iznova vraća. “To je tema koju svake godine rado ponovno obrađujem,” za kraj će, “a svaki joj put želim drugačije pristupiti. To je nešto što svima preporučujem. Svi želimo raditi nove stvari, no dragocjeno je ne bojati se vratiti nečemu i to poboljšati. Ne samo da je zabavno i inspirativno, već ćete tako nešto učiniti uistinu svojim.”