Udaljenost je ključan faktor u fotografiranju divljih životinja. Biti blizu, biti daleko… Sve je bitno na različite načine. Blizina vam može pružiti rijetke perspektive i doživljaje. Udaljenost pak pruža sigurnost i bolje razumijevanje. Za neke je vrste ključno održavati pristojnu udaljenost, kako za fotografa, tako i za objekt.

Melissa Schäfer daleko je dogurala u svom odnosu s divljim životinjama, pogotovo medvjedima. Dok je odrastala u predgrađu Hamburga, udaljena nebrojeno kilometara od divlje arktičke tundre koju danas naziva domom, otac bi je svakog jutra budio uz pomoć simpatične lutke polarnog medvjeda, u njezinoj sobi prepunoj slika polarnih medvjeda. Danas je uspješna fotografkinja, turistička voditeljica i autorica prekrasnog časopisa Mother čija su glavna tema žene koje se bave njezinom profesijom.

“Oduvijek sam voljela polarne medvjede jer su tako snažne, prekrasne životinje,” prisjeća se, “no istovremeno sam ih doživljavala kao nešto gotovo nestvarno, kao bića koja jedino možete zamisliti gledajući fotografije. Nikada nisam mislila da ću biti u mogućnosti vlastitim očima vidjeti polarnog medvjeda, a Arktik se doimao poput nekog drugog planeta.”

Čak i kada joj se pružila prilika da medvjeda vidi u zatočeništvu, ona je to odbila. “Kada je lokalni zoološki vrt nabavio polarnog medvjeda, na trenutak sam pomislili da bih ga otišla pogledati,” prisjeća se Melissa. “Željela sam doživjeti njegovu veličinu i način kretanja. No nikad nisam otišla jer mi ideja polarnog medvjeda na plastičnoj santi leda nikako nije sjela. Vladara Arktika sam željela vidjeti u njegovom kraljevstvu.”

Ono što se isprva činilo kao nesavladiva udaljenost s vremenom se svelo na svega nekoliko metara te je iskusila najupečatljiviji susret svoje karijere. “To je bio prvi put da smo se odvezli do istočne obale Svalbarda,” kaže. “Naposljetku smo došli do morskog leda gdje smo ugledali tragove u snijegu. U tom sam trenutku znala da se polarni medvjedi nalaze u blizini, mislim sam da sanjam!”

“Iznenada smo,” nastavlja, “ugledali medvjedicu na ledu. Čekali smo dok nam je prilazila preko prekrasne sante leda nalik valu. To je bio prvi medvjed na kojeg sam ikad naišla i još uvijek tu medvjedicu smatram najljepšom. Stajala je ispred nas i igrala se snijegom. Bila je tako opuštena i mirna tijekom svoje male predstave. Osjetila sam takvu povezanost s njom da sam je nazvala Helen.”

Emocionalna udaljenost može činiti veliku razliku po pitanju očuvanja, a ljubav koju osjećamo prema našem okolišu snažan je motivator da ga zaštitimo. “Kada ovakva iskustva dijelim s drugim ljudima, želim stvoriti istu vezu sa životinjom ili mjestom koju sam sama osjetila,” Melissa objašnjava. “Medvjed kojeg sam upoznala samo je medvjed, no ako mu dodijelim ime to onda postaje osobno.”

“S Helen sam provela otprilike 30 minuta, možda više, možda manje. Pojam vremena posve nestane kada ste na ledu. Potom se mirno počela udaljavati, pa smo i mi otišli. To je bio jedan prekrasan trenutak bez imalo stresa i na jednoj strani.”

Stvaranje emocija kroz fotografiju, kaže Melissa, može podići razinu svijesti, i to ne samo o izazovima s kojima je Arktik suočen, već o onima s kojima smo svi mi suočeni. “Činjenica da se Arktik mijenja nije uopće nova,” kaže, “no bojim se da ljudi postaju ravnodušni, da tu činjenicu prihvaćaju, bez da shvaćaju koliko je stanje postalo ozbiljno. Polarni medvjedi trebaju led kako bi preživjeli. To je njihovo lovište, a kako se smanjuje, oni u većoj mjeri gladuju i utapaju se.”

“Povlačenje sam doživjela iz prve ruke,” nastavlja. “Fjordovi preko kojim smo prelazili prije svega nekoliko godina danas su samo voda. Budući da medvjedi nisu u mogućnosti loviti tuljane, okrenuli su se sobovima. Pred nekoliko je godina to bilo nepojmljivo, no danas je posve normalno. No polarni medvjedi ne mogu preživjeti hraneći se sobovima, a i sami sobovi gladuju jer nestabilno vrijeme donosi ledene kiše i debelim ledom prekriva travu kojom se hrane.”

“Sve se može doimati tako udaljeno i daleko, tako se i meni činilo dok sam bila u Njemačkoj,” priznaje. “No to je opasno i netočno jer sada vidimo da klimatske promjene ne staju tamo. Šire se cijelom Europom u obliku poplava i požara te bismo trebali shvatiti koliko je svijet zapravo malen i osjetljiv.”

“Fotografija može premostiti taj jaz,” tvrdi Melissa. “Želim da se ljudi zaljube u mjesta čak i ako ih smatraju nedostupnima. Želim da se zaljube u ptice, led, svjetlost, polarne medvjede i, naravno, Helen. Nije bitno živite li u UK-u, Njemačkoj ili Švedskoj, kada vam je stalo do nekog mjesta ili životinje, to će vas natjerati da promišljate o svojim postupcima.”

I dok je prvi susret s Helen bio prekretnica za Melissu, naglašava koliko je važno držati se na pristojnoj udaljenosti. Njome se štite i ljudi i medvjedi. “Neobično je to,” objašnjava. “Ne želite da su vam preblizu, no ne može vam dosaditi gledati ih. Svi su veliki i opasni. Neki su znatiželjni i sramežljivi. Neki su žedni krvi. Stoga se povlačimo ako vidimo da je medvjed pod stresom ili da je u pitanju mlada majka u lovu.”

“Posve je neetički uznemirivati ili stresirati životinje dok snimate njihovo prirodno ponašanje,” nastavlja, “a to uključuje postupke poput mamljenja, forsiranja interakcija koje su nesigurne za životinju i manipuliranja njihovim okolišem. Mi fotografi bismo u svakom pogledu životinjama trebali biti nevidljivi.”

Kako bi se držala na sigurnoj udaljenosti Melissa se koristi brodovima, vozilima, poštovanjem koje osjeća prema objektima koje snima, a kako bi svaki trenutak bio savršeno jasno snimljen oslanja se na svoju Sony opremu. Svojim fotoaparatom Sony Alpha 1 koristi se već dugo vremena, a kako bi razaznala medvjede usred zbrke leda i zapljuskivanja valova pouzdaje se u njegovo nevjerojatno automatsko fokusiranje, kao i brzinu snimanja pri 30 fps. Rad u arktičku zoru i sumrak također znači rad u uvjetima slabog osvjetljenja, gdje do izražaja dolaze i besprijekorne ISO radne značajke fotoaparata Alpha 1.

Kako bi Melissa mogla držati pristojnu udaljenosti pomažu joj i objektivi poput modela FE 400-800mm f/6.3-8 G OSS, FE 400mm f/2.8 GM OSS i FE 600mm f/4 GM OSS. Nevjerojatna rezolucija od 50 MP fotoaparata Alpha 1 ne samo da otkriva nevjerojatne detalje, već i omogućuje učinkovitije obrezivanje.

“Fotografije snimam jer riječi ne mogu opisati ljepotu medvjeda…način na koji se kreću, kako spuste glavu da bi onjušili snijeg i sve ostale posebnosti njihovog govora tijela,” za kraj će. “No bit fotografije nikada nije bila samo snimanje divljih životinja, već otkrivanje svijeta i mijenjanje samih sebe. Bliski susret s mojim prvim polarnim medvjedom bio je korak u novi svijet, u novi život. U samo jednom trenutku Helen mi je pokazala što zaista znači živjeti u trenutku i dokazala da je sve moguće.”

“Kada smo se jednom prilikom vratili na istočnu obalu učinilo mi se da sam vidjela Helen. Naravno, ne mogu sa 100-postotnom sigurnošću reći da je to bila ona, no nalazila se na istom mjestu i bila je odgovarajuće dobi. Tog je puta imala dva mladunca. Često mislim na njih i nadam se da će njezini mladunci i sami jednog dana imati potomke. No ako ne zaustavimo promjene koje čine njihov život tako teškim, tko to može znati?”