Počnimo s krajem odnosno jednim od mogućih krajeva. Radi se o prekrasnom trenutku za morskog biologa dr. Pelaya Salinasa de Leóna koji će dugo pamtiti. “To je bio moj peti posjet Nacionalnom parku Revillagigedo u Meksiku gdje sam svom prijatelju i kolegi dr. Mauriciju Hoyosu pomagao postaviti satelitske odašiljače na svilenkaste morske pse te provoditi druga istraživanja na oceanskim mantama,” prisjeća se. “Uz označavanje morskih pasa, mnogo smo i ronili zajedno s drugim istraživačima i čuvarima parka te smo, naravno, puno fotografirali. Divno je bilo vratiti se u ovaj nevjerojatan nacionalni park i vidjeti u što se pretvorio: jedno spokojno i netaknuto područje bujne divljine u koju se nastanila predivna raznolikost oceanskog života.”

No tada se dogodilo nešto neobično. Primijetili su da jedan od lokalnih dobrih dupina leži na leđima na dubini od 33 metra, što je zbunilo Pelaya i njegove kolege. “Dupin je tako nepomično stajao negdje tri do četiri minute,” objašnjava, “a mi smo se pitali što se događa. Naposljetku smo shvatili da se pravi mrtav, poput psića! Samo je želio da ga pomazimo po trbuhu. Iako su ovi dupini divlje životinje, obožavaju se igrati s ljudima.”

Nacionalni park Revillagigedo zaista je idilično mjesto za koje Pelayo kaže da je sagrađeno na temeljima truda i provođenja zakona, kao i zaštite koju mu godinama pružaju vlada Meksika i nevladine organizacije, poput organizacije Pelagios Kakunja njegovog kolege Mauricija. “Vlada je poduzela odvažan korak kada je osnovala ovaj ogroman rezervat te je ovo najveće područje sa zabranom iskorištavanja u Sjevernoj Americi, što znači da se ovdje ne smije ribariti. Uložili su sredstva u njegovu zaštitu, a danas morski život ovdje buja. Možete uskočiti u more i pronaći morske pse, raže, dupine, kitove…ovako oceani mogu izgledati kada im ljudska aktivnost ne šteti.”

No Revillagigedo je nažalost više iznimka nego pravilo. Zapravo, osim ako se nešto značajno ne poduzme, “kraj” za oceane mnogo je mračniji i tmurniji od Pelayovog radosnog iskustva u ovim toplim vodama Meksika. “Oceani svijeta u velikim su problemima zbog destruktivne ljudske prirode,” kaže. “Uništenje staništa, zagađenje i klimatske promjene narušavaju naš plavi planet već zaista predugo te su mnoge vrste, kao i ekosustavi koje nastanjuju, iznimno ugroženi.”

Kako Pelayo kaže, većinu problema čini prekomjeran izlov morske megafaune poput morskih pasa. Cijeli ih svoj život proučava i pokušava zaštititi usprkos uvriježenim predrasudama koje su neosnovano negativne. “Za razliku od brojnih drugih predatora, PR morskih pasa je užasan,” priznaje. “Prosječan čovjek temelji svoje mišljenje o morskim psima na filmovima kao što su Ralje. Taj je film naštetio šansama za zaštitu morskih pasa te njihov ugled pati i danas, 50 godina kasnije.”

“Strah proizlazi iz nepoznatog,” nastavlja. “Ljudi misle da će ih pojesti ako uđu u more, no svaki će vam morski biolog reći da je stvarnost potpuno drugačija. Također znam da većina ljudi nije u kontaktu s oceanom, većina ne zna plivati niti roniti. Dakle, vide samo ono što im mediji serviraju. Vide površinu ispod koje se krije ono nepoznato. Ja sam stalno u moru s morskih psima i osjećam se veoma ugodno, stoga je na meni da tu poruku prenesem što je dalje moguće.”

“Zbog predrasuda, morski su psi slabije zaštićeni od ostale megafaune,” nastavlja, “te je stoga zbog izlova njihovo izumiranje sve bliže i bliže. Mnogi misle da je uzrok azijska trgovina perajama morskih pasa, no iznenadilo bi vas koliko zemalja diljem svijeta zapravo lovi morske pse. Jedna od glavnih luka za trgovinu morskim psima je Vigo na sjeveru Španjolske. Iz nje se peraje šalju u Aziju, a veliku količinu mesa morskih pasa konzumiraju ljudi. Istraživanja su pokazala da kada naručite ribu s krumpirićima, popularni fish and chips, često dobijete meso neke vrste morskog psa, a ne bakalara kako je naznačeno.”

Ugrožavanjem morskih pasa ugrožava se cijeli ekosustav, Pelayo objašnjava. “Priroda savršeno funkcionira već milijunima godina, no mi bismo lako mogli sve zabrljati. Morski psi su liječnici oceana, reguliraju mreže hrane te su se specijalizirali za lov na spore, slabe i bolesne. Ako ovi predatori na vrhu lanca nestanu, grupe na nižim pozicijama postat će prenapučene, a sustav neuravnotežen.”

Kako onda promijeniti percepciju i izgraditi bolji svijet za morske pse i druge morske životinje kako je to uspjelo u parku Revillagigedo? Ako pitate Pelaya, snimanje fotografija i filmova dio je odgovora. “Razumljivo je da nam je podvodni svijet, ono što se odvija ispod površine, stran. To je ogromno, izazovno okruženje. Istraživanjem, proučavanjem i fotografiranjem posljednjeg divljeg kutka našeg plavog planeta želim podijeliti ljepotu naših oceana kako bi se ljudi mogli povezati s njima i postati pobornici njihove zaštite.”

“Naravno, moj je posao prikupljati podatke i pisati znanstvene radove, i to je iznimno važno. No s druge strane, te će radove čitati samo kolege iz mog polja. Drugačije je ako se želite obratiti široj javnosti te vaša sposobnost da znanstvene činjenice i znanje pretvorite u nešto što će prosječnoj osobi biti smisleno može biti iznimno važna. Iz tog razloga sada uvijek ronim s fotoaparatom. Ne želim propustiti trenutak koji bi mogao promijeniti nečije mišljenje.”

“Ronjenje u parku Revillagigedo bila je moja prva avantura s fotoaparatom Sony Alpha 1,” prisjeća se. “To je nevjerojatan fotoaparat za podvodnu fotografiju. Kada zaronite, svjetla je mnogo manje, no veliki senzor fotoaparata Alpha 1, kao i njegov izvorni i prošireni ISO raspon, to savršeno kompenziraju. Snimam i fotografije i videozapise, stoga mi njegove iznimne mogućnosti snimanja videozapisa savršeno odgovaraju.”

Tom je prilikom Pelayo svoj Sony Alpha 1 kombinirao s objektivom FE 16-35mm f2.8 GM II, a kako bi ih zaštitio koristio se vodonepropusnim kućištem tvrtke Isotta posebno napravljenim za taj fotoaparat. Kako sam kaže, “budući da sam želio fotografirati velike životinje, uključujući morske pse, mante i dupine, kao i podvodni krajolik poput litica, stijena i otvorenog oceana, bilo mi je veoma važno imati širokokutni objektiv za zumiranje visoke kvalitete. Ispod površine se ne možete jednostavno koristiti telefoto objektivom. Iako se zbog širokokutnog objektiva morate više približiti svojim subjektima, to samo dokazuje da se morskih pasa ne morate plašiti.”

“Revillagigedo je dokaz da naši oceani mogu imati svjetliju budućnost,” za kraj će. “Čim na nekom području zabranite prekomjeran izlov i druge negativne ljudske djelatnosti, ocean ima tu nevjerojatnu snagu regeneracije kojom liječi samog sebe. Tu pronalazimo recept za uspjeh, a Konvencijom o biološkoj raznolikosti zadan je cilj da se na ovaj način do 2030. godine zaštiti 30 % oceana. No, to trebaju biti rezervati u punom smislu riječi, a zaštita mora biti više od pukog slova na papiru.”

“Kada vidite kakav bi ocean mogao biti, možete vidjeti put prema boljem planetu. Svjesni smo činjenice da su mora zdravija što ih mi više poštujemo, a ona zauzvrat reguliraju klimu planeta, hrane nas i zabavljaju te proizvode većinu kisika koji udišemo. Njihova je važnost jasna. A svaka fotografija koju snimim pomaže mi promicati glas o tome.”