Na surovoj atlantskoj obali sjeverozapadne Afrike, poluotok Ras Nouadhibou negostoljubiv je pojas vrtoglavih litica dužine 60 km, stjenovitih izdanaka nalik nožu i širokih plaža izloženih udarima vjetra. Posut ostacima brodova i razbijenim, napuštenim stanovima koji svjedoče koliko je preživljavanje na tom mjestu teško. Iz istog je razloga to mjesto postalo utočište za divlje životinje, unatoč svojoj surovosti.

To je mjesto gdje posljednje jedinke sredozemne medvjedice, vrste koja je gotovo izumrla u moru po kojem je dobile ime, dobivaju novu šansu. Možda će zvučati ironično, no na mjestu gdje posljednje zrake zimskog sunca osvjetljavaju kontinent svakog dana, na poluotoku Ras Nouadhibou, medvjedicama je svanulo. „Projekt očuvanja sredozemne medvjedice najdugovječniji je i najambiciozniji projekt za zaštitu neke ugrožene vrste ikad,” objašnjava fotograf Tony Peral kojem je povjeren zadatak dokumentiranja napora zaštitnika prirode i njihovih prelijepih štićenika.

"Od kraja 2022. do početka 2023. godine, moj je zadatak bio pomoći nevladinoj organizaciji pod nazivom 'CBD Habitat; Annajah' u izradi baze slika i videozapisa ove posljednje preostale kolonije u kojoj se ova vrsta razmnožava", nastavlja, "ne moram ni spominjati koliko mi je uzbudljiva bila prilika sudjelovati u ovako ambicioznom projektu. Projekt je bez sumnje jedan od najuspješnijih projekata oporavka ugrožene vrste u cijelom svijetu - nakon 20 godina napornog rada projekt je postao novo mjerilo uspješnosti."

Glavni cilj projekta bio je medvjedici pružiti i zaštititi prostor na kojem će se moći razmnožavati, kao i proširiti njezino stanište, i to mjerama nadzora i zaštite koje prije nisu postojale, no koje su bile prijeko potrebne. „Sve do 2001. godine,” objašnjava Tony, „ova kolonija sredozemne medvjedice, posljednja velika kolonija na svijetu, nije imala baš nikakvu zaštitu. Ribarski brodovi bi ilegalno bacali svoje mreže pred špilje u kojima su se medvjedice razmnožavale, dok bi koćarice lovile ribu na maloj udaljenosti od obale i mele sve pred sobom, uključujući medvjedice.”

„Ovaj dio obale obiluje ribom i bez sumnje je jedno od najboljih mjesta na obali Atlantskog oceana na kojem medvjedica može kontinuirano pronalaziti hranu,” kaže Tony, “no medvjedica se nekoć prirodno razmnožavala na posve otvorenim plažama poluotoka. Povukla se u špilje jer je kroz povijest bila proganjana te se ograničila na prostor koji je za nju opasniji i suroviji te u kojem je stopa smrtnosti njezinih mladunaca izuzetno visoka.”

„No, 2001. godine za medvjedicu je osnovan rezervat Seal Coast Reserve,” nastavlja, “u kojem se, u suradnji s lokalnim ribarima, špilje u kojima se medvjedica razmnožava na poluotoku Cabo Blanco štite 365 dana u godini. Prednosti ovih mjera su očite. Danas se kolonija utrostručila, što znači da možemo početi poduzimati iduće korake i krenuti s vraćanjem medvjedice na plaže na kojima se nekad razmnožavala.”

Iako se medvjedice oporavljaju na obalama poluotoka, Ras Nouadhibou nije idealno mjesto za fotografiranje. „I u najboljim uvjetima ovaj je poluotok surov,” kaže Tony, „no snimanje tijekom zime, na lokaciji stisnutoj između oceana i pustinje, zaista je gurnulo mene, moju ekipu i moju opremu do krajnjih granica. Da stvar bude gora, zbog samog terena iznimno je teško pronaći kut iz kojeg možete raditi. Zapravo, većina posla oko uočavanja i praćenja medvjedice provodi se sa samog vrha litice. Većinu vremena snimali smo izloženi pustinjskom pijesku koji je vjetar nosio iz jednog smjera, dok su se gigantski valovi lomili o litice ispod nas.”

„Također smo morali prijeći kilometre i kilometre obale kako bismo uočili jedinke koje su se išle hraniti,” Tony nastavlja, “i to od zore do sumraka kako bismo pratili njihove aktivnosti. Da sve bude još teže, radili smo na lokaciji bez struje. To je od nas zahtijevalo da razradimo strategiju koja će nam omogućiti da pokrenemo opremu, da preuzimamo i sigurnosno kopiramo snimljeni materijal jer smo kartice punili 4K videozapisima.”

Kako Tony kaže, za uspjeh je bila ključna robusnost njegove Sony Alpha opreme, točnije dva kućišta fotoaparata kojima se stalno koristio. „Sa sobom sam nosio model Alpha 1 i Alpha 9 ili Alpha 7, ovisno o vrsti zadatka. Glavni objektivi kojima sam se koristio bili su FE 600 mm F4 GM OSS, koji je bio ključan za snimanje medvjedice s vrha litice te objektivi za zumiranje FE 100 – 400 mm i FE 70 – 200 mm. Radi se o fotografskoj opremi koju smatram tehnološkim vrhuncem. Iako je bila stalno izložena prašini, soli i vjetru koji je nosio pijesak, njezine radne značajke i izdržljivost imale su sve čemu se fotograf divljih životinja mogao nadati.”

Iako su uvjeti bili iznimno teški, obala je svejedno bila jedno čarobno mjesto. „Poznavanje povijesti ove vrste učinilo je moj rad još uzbudljivijim”, kaže Tony. „Kolonija je pronašla utočište na tako udaljenom i skrovitom mjestu da stvarno možete uživati u divljoj, netaknutoj prirodi dokle god vam pogled seže. To je jedinstvena kombinacija u kojoj se stvorio sklad između surovosti i spokoja.”

To je također mjesto koje ga je nadahnulo da napravi nevjerojatne snimke. „Posebno su mi dragi krupni planovi medvjedice,” kaže, „kad zbog svoje urođene radoznalosti proviriti iz dubina i usmjeriti svoju pažnju na sve što se događa na vrhovima litica. No također je bilo važno dokumentirati trud stručnjaka koji su se brinuli za sigurnost medvjedica i njihovog okoliša. U kampu smo provodili vrijeme s njima i njihova predanost zaista je hvalevrijedna. Njihova je dužnost konstantno nadzirati cijelo područje rezervata i koloniju te uočavati opasnosti i paziti na njihovu dobrobit.”

„Dio smo vremena proveli snimajući interakcije lokalnih ribara i njihovih susjeda,” prisjeća se. „Zahvaljujući ovom projektu, putem kojeg im se pomaže razviti odgovoran i održiv način ribarenja, s vremenom su razvili poštovanje prema medvjedici i prihvatili je kao još jednog aktera na ovom području.”

Fotografija može poslužiti da se ta podrška i edukacija dodatno ojačaju,” kaže Tony. „Bilo je veoma važno dokumentirati projekt iz svih tih različitih aspekata: društvenog aspekta, aspekta očuvanja prirode, aspekta samog provođenja projekta, aspekta okoliša, kao i same jedinke medvjedice i špilja u kojima se razmnožavaju. Putem tih slika i videozapisa ljudima možemo pomoći razumjeti razmjere i uspjehe projekta koji se odvija na tako zabačenoj lokaciji da ga bez njih ni ne bi mogli vidjeti.”

„Projekt zaštite sredozemne medvjedice provodit će se još mnogo godina,” zaključuje, „te jednom kada se u koloniji postigne odgovarajući broj jedinki, medvjedica će biti dovedena u nova područja u kojima će biti moguće uspostavljanje novih kolonija za razmnožavanje, s nadom da će se vratiti i u Sredozemlje. Iz prve smo ruke vidjeli kako jedan od najdugovječnijih projekata spašavanja neke vrste od izumiranja može napredovati i rasti te se nadam da ću nastaviti sudjelovati u njemu kako bih mogao pratiti njegovu evoluciju i dokumentirati je svojim fotografijama.”

„Čvrsto vjerujem da moć prirodoslovne fotografije budi svijest u ljudima, kao i u to da fotografi divljih životinja moraju posjedovati posebnu predanost prirodi. Mislim da bi naš rad na jedan ili drugi način trebao biti usko povezan s očuvanjem naše prirodne baštine.”