Iako je diplomirala fiziku, fotografkinja Stefanie Liebermann pronalazi dašak čarolije u astrofotografiji. “Osjećaj je kao da otvarate poklone na Božić,” kaže. “Ne znate što ćete dobiti, no svaki je put uzbudljivo.”

Budući da su ekspozicije duge, ponekad i po nekoliko minuta, nikad ne možete biti sigurni kako će slike izgledati dok ih konačno ne vidite. Stefanie u tome vidi prostor susreta fizike i umjetnosti. “Uvijek me nosi osjećaj uzbuđenja i zato volim putovati cijelim svijetom i posjećivati cool mjesta u pratnji svoje Sony opreme.”

Stefanie upotrebljava više modela Sonyjevih fotoaparata, ovisno o tome što snima. “Jedan od mojih fotoaparata jest Alpha 7 R III kojeg sam modificirala za infracrveno zračenje kako bih eksponirala H-alfa maglice te sve vidljivije detalje u infracrvenom spektru. Također imam i modele Alpha 7 IV i Alpha 7R V.” Spomenimo i FE 24mm f/1.4 GM, jedan od objektiva kojima Stefanie najviše voli fotografirati noćno nebo. “Sićušan je, tako je malen i lagan da ga uvijek mogu imati sa sobom,” kaže. Tim se objektivom Stefanie koristi na različite načine. “Mogu snimati pri f/1,4 što mi daje dobru kratku ekspoziciju kada snimam za potrebe radionice. No ako se za snimanje koristim sustavom za praćenje zvijezda, blendu mogu postaviti na f/2,8 i upotrijebiti nisku osjetljivost. Time dobivam nevjerojatnu kvalitetu slike zahvaljujući kojoj su zvijezde prikazane oštro, bez vinjetiranja ili kome.”

Sustav za praćenje zvijezda jest uređaj kojim se poništava kretanje uslijed Zemljine rotacije kako bi se tijekom duge ekspozicije zvijezde na nebu prikazale na fotografiji kao točke, a ne tragovi. “Sustav za praćenje zvijezda omogućuje mi da blendu postavim na vrijednost između f/1,4 i f/2,8, a snimke uvijek izgledaju bolje nego da sam se koristila objektivom maksimalnog otvore blende f/2,8. Stvarno sam zadovoljna kvalitetom slika.”

Ono što se posebno ističe na Stefanijinim snimkama je krajolik u kojem je snimala. On dodaje kontekst i osjećaj razmjera slici, dok noćno nebo ostaje glavnim objektom. “Ponekad tijekom snimanja isključim sustav za praćenje zvijezda te potom ponovno fotografiram pri niskim ISO vrijednostima i s dugom ekspozicijom. Naravno, zvijezde će biti zamućene, no izgledat će odlično s krajolikom u pozadini. Slike za koje upotrebljavam taj sustav izgledat će pak suprotno. Zvijezde će biti savršene, no krajolik će biti zamućen zbog rotacije. Međutim, dvije slike prednjeg plana i neba mogu kombinirati u jednu sliku. Nekad čekam plavi sati ako su mi pozadine dinamične jer se tada može snimati s kraćom ekspozicijom i postići nevjerojatne rezultate.”

Kod ovakvih snimki krajolika Mliječna staza glavni je objekt, a žarišnom duljinom od 24 mm možete uhvatiti najviše galaksije u kadar. Stefanie žarišnu duljinu primjenjuje na razne načine. “Volim mogućnosti koje imam na raspolaganju. Mogu je postaviti na f/1,4 i napraviti brzu snimku po noći s ekspozicijom od 10 do 15 sekundi. To također znači da mogu upotrijebiti glavu tronošca za panoramsko snimanje i napraviti seriju snimaka koje mogu povezati i dobiti superširoki prikaz. Ili pak mogu odabrati f/2,8 i upotrijebiti sustav za praćenje zvijezda kako bih dobila savršeno jasno i oštro noćno nebo. Tako imam dvije različite mogućnosti.”

Stefanie je za sliku koju je napravila na ravnici Salar de Uyuni primijenila tehniku spojene panorame. Kako bi snimila taj nevjerojatan prizor, napravila je nekoliko slika 24 mm objektivom pri otvoru blende f/1,4. “Na ovom sam snimanju bila voditeljica fotografske ture. Željela sam napraviti fotografiju grupe i našeg vozila. Upotrijebila sam glavu za panoramsko snimanje i zamolila sve da na minutu budu mirni dok snimam. Bit takve slike je pripovijedanje i trenutak.”

Ogledni primjer te tehnike je i snimka koju je napravila u namibijskom Garubu. Tom se prilikom koristila sustavom za praćenje zvijezda, 24 mm objektivom i dugom ekspozicijom kako bi snimila nevjerojatan prizor zvijezda i planeta. Potom je napravila još jednu snimku s mnogo kraćom ekspozicijom, i to zapuštene zgrade i stabla u prednjem planu pustinje. Te je dvije slike potom spojila kako bi dobila upečatljiv konačni rezultat.

Ono što fotoaparat vidi, a što ljudskom oku nije uvijek vidljivo jest boja svemira. “Volim postići ujednačeni izgled tako da nijanse neba uskladim s nečim u prvom planu. Kada je Mliječna staza u pitanju, ravnotežu bijele boje mogu prebaciti s 3900 K na 3700 K čime dobivam plaviju nijansu koja će dobro izgledati s nečim u prvom planu, primjerice plavim krovom zgrade. Mislim da morate gajiti umjetnički pristup i s poštovanjem pristupiti svakoj fotografiji.”