Sirova glazba koja škripi – to je stvaran osjećaj jer ga doslovno čujete. Publika je zbijena u mraku u ritualu pokreta, gubeći se u osjetilnom preopterećenju. Među njima se kreće Alex Verhalle, pažljivo birajući one trenutke koji u sebi nose svu podzemnu energiju i autentičnost ovog mračnog techno iskustva.

Baš poput glazbe, i Alex djeluje potpuno beskompromisno. Njegove su fotografije mračna, teksturirana proslava – pune su intenzivnih sjena, sukobljenih pokreta, svjetlucavih znojnih tijela i sirove, neumorne energije te kulture. „Glazba je moja prva ljubav,” kaže on, „i uvijek je bila prisutna u mom životu. Fotografija je moj način da je razumijem i slavim. To je moja reakcija – i za mene mora biti iskrena. Fotografije koje stvaram moraju biti stvarne, nikad inscenirane, nikad pozirane. Proces je u slavljenju sirovih emocija ljudi koji proživljavaju te intenzivne trenutke.”

„Kad bih mogao imati neku nadljudsku moć – odabrao bih nevidljivost”, objašnjava Alex. „Ne volim kad me vide, jer se u toj banalnoj interakciji izgubi emocija koju želim snimiti, ili čak nestane. Želim fotografirati ljude koji se gube u glazbi, a ne nekoga tko to samo glumi. A najgore od svega bilo bi da ih „izvlačim” iz njihovog iskustva. Uvijek se stavljam u njihovu poziciju. Fotografiranje nikada ne bi smjelo kvariti samu fotografiju. Pomaže mi to što sam prilično niskog rasta, pa se uglavnom mogu kretati neopaženo, a naravno da pomaže i tama tog okruženja. Također radim na način kako biste očekivali od uličnog fotografa. Rijetko kad približim fotoaparat osobi koju snimam jer to odvraća pažnju. Umjesto toga, kadriram od razine prsa ili struka.”

Još jedan aspekt Alexovog iskrenog pristupa dolazi iz njegove nepokolebljive upotrebe crne i bijele. „Ironično je, ali monokromatske slike obično ne funkcioniraju baš najbolje na društvenim mrežama, međutim za mene je to najučinkovitiji način da se prikaže intenzitet i emocija techno događaja. Crno-bijela tehnika postala je moj potpis. Ona ima dokumentarnu kvalitetu, što znači da u njoj ima istine, čak i kad je monokromatska fotografija samo apstrakcija.” „Štoviše”, kaže Aleks, „u takvim se okruženjima boja svjetla i lasera ne može kontrolirati. Dizajner rasvjete može raditi nevjerojatan posao, ali ako određena nijansa ili istaknuti dio stane na put mojoj priči, to je za mene problem. Želim se usredotočiti isključivo na čistoću kontrasta, sjena i oblika. Ne želim smetnje – samo emocije.”

Alexova potraga za povezanošću i istinom proteže se i na način na koji upotrebljava svoj Sony Alpha 1 II. „Unatoč teškim uvjetima snimanja pri slabom osvjetljenju uz puno pokreta, radim ručno kao i uvijek,” objašnjava. „Postavljam otvor blende širom otvoren kako bih uhvatio svaku zraku svjetla u prostoru i koristim vrlo visoke ISO vrijednosti, primjerice 6400, znajući da fotoaparat može s lakoćom podnijeti te vrijednosti. Tako dobivam brzine zatvarača poput 1/160 s, dovoljno kratke da se izbjegne previše zamućenja, ali i odaju dojam prirodnog kretanja u kadru.” Također preferira ručno fokusiranje, koristeći se značajkom fokusiranja na raspon i instinktivno postavlja objektive kao što je FE 14mm f/1.8 GM na pravu udaljenost, baš kao klasični ulični fotograf. „Rad na taj način je dobar način da budete neprimjetni”, objašnjava Alex, „a ako plesač ne ispadne savršeno oštro, fotografija svejedno može imati veliku vrijednost.”

Nakon što je nedavno prešao iz DSLR sustava na fotoaparat bez zrcala, Alex je primijetio prednost u težini. „Iako mi ‘fizika’ nošenja fotoaparata tijekom cijele noći nikada nije smetala, moj komplet Sonyjeve opreme sada je znatno lakši je od onog koji sam imao prije – ipak više se radi o tome što mogu ponijeti u ručnoj prtljazi. Prije sam se jako brinuo da neću imati svu opremu kod sebe, a sada ne moram. „Alexu su značajke prilagodbe fotoaparata Alpha 1 II također iznimno korisne. „Prvo što sam napravio bilo je postaviti kotačiće točno onako kako sam navikao,” kaže, „što je značilo da sam ga za nekoliko sekundi mogao instinktivno koristiti. Postavio sam ga za snimanje JPEG u crno-bijeloj tehnici i odmah sam mogao krenuti, kao da ga koristim već 10 godina.”

„Volim biti potpuno prisutan i svjestan onoga što radim. Iako mnogi fotografi u takvim situacijama naprave tisuće fotografija, kod mene ih je tek nekoliko stotina – i većinu njih zaista koristim. Ne težim savršenstvu. Rezultat je važan, ali još je važniji način na koji sam do njega došao. I na kraju krajeva, to je nešto što biste trebali osjetiti na fotografijama.”