Šetnja gustim, drevnim šumama u većini ljudi budi iste osjećaje. Tamo iskuse tišinu i sigurnost.

Sušta suprotnost tome je iskustvo dolaska na raskrčeno područje na kojem je nekad bila šuma, što se u Švedskoj, kao i mnogim drugim mjestima diljem svijeta, sve češće događa. Krčenjem se šuma rastura, cijela se iščupa iz zemlje i nestane. Zemlji, kao i svakom posjetiocu koji tamo nađe, nije ostalo ništa doli razrovane zemlje i otvorenog, nezainteresiranog neba.

Neki imaju još potresnije vizije. “Mnogi koji ovo mjesto posjete iz Njemačke i Francuske kažu da ih podsjeća na devastaciju nakon Černobila,” kaže fotoreporter Marcus Westberg. “Ta su mjesta potpuno devastirana i život tamo više ne postoji u značajnom smislu. A možemo ih naći svugdje oko nas, iz dana u dan sve više i više.”

Marcus radi za brojne nevladine organizacije i publikacije, a može se pohvaliti i brojnim fotografskim nagradama. Podržao je brojne kampanje očuvanja okoliša tijekom godina te je stoga, nakon rada na zadacima za druge, bilo neminovno da će jednoga dana i sam sebi zadati jedan. Odlučan u svojoj namjeri da podijeli priču o neumoljivoj deforestaciji Švedske, Marcus svoj aktualni projekt opisuje kao “jedini osobni fotografski projekt na kojem sam ikad radio, projekt kojem se vraćam već više od tri godine.”

“Moja je žena iz Njemačke, a ja iz Švedske, no živimo u Portugalu. Netom prije pandemije odlučio sam je odvesti na sjever Švedske da vidi polarnu svjetlost. Naravno, nismo imali sreće i bilo je oblačno. No, na motornim sanjkama obišli smo nekoliko šumskih područja i tamo upoznali ljude i vodiče koji su nam pričali o deforestaciji, plantažama i gubitku bioraznolikosti šuma. Ono što smo čuli imalo je velik utjecaj na nas.”

Prema Marcusovim riječima, drevnih šuma gotovo da više i nema, pogotovo izvan nacionalnih parkova. Kako je velika većina drva namijenjena za jednokratne papirnate proizvode i biogoriva, a ne “dugoročne” proizvode poput građevinskog drva, “ovu se industriju može nazvati zelenom samo ako govorimo o boji stabala,” Marcus objašnjava. “Ovo pogotovo ima težinu ako u obzir uzmemo kako stabla hvataju i čuvaju ugljik. Na najvišoj razini, ako spalite stablo, ugljik se otpušta, a čak i ako zasadite nova stabla, potrajat će dok ona narastu dovoljno velika da u istoj mjeri hvataju ugljik iz atmosfere.”

“Na još veći problem povezan s krečenjem nailazimo ispod površine. Krčenjem se korijenje doslovno čupa iz tla, a u šumama poput onih u Kanadi, Švedskoj i Finskoj, velika većina ugljika nalazi se u tom korijenju i micelijima. Plantaža borova starih 10 godina, ma čak i 100 godina, ne može nadoknaditi količine uhvaćene kroz povijest, a to znači da je šumarska industrija daleko najveći proizvođač ugljika u cijeloj zemlji. No, nju se smatra ugljično neutralnom jer u svoju korist može brojati svako neposječeno stablo!”

Kako Marcus kaže, gubitak starijih šuma i popunjavanje praznina plantažama utječe na cjelokupni ekosustav u tim krajevima. I dok se javnost koncentrira na velike sisavce i ptice, oni nisu najugroženije vrste, barem ne u početku.

“Glavna razlika između zdravog šumskog ekosustava i onog nove plantaže je ta da su sva stabla jednako stara i nema mnogo mrtvog drva uokolo,” objašnjava. “U šumi koja je nastala prirodno postoje stabla u svim fazama života: mlada i zrela stabla, stabla koja umiru no još su uspravna i stabla koja su se izvalila i trunu. Mrtvi bor ili smreka mogu biti izvor hrane lišajevima, gljivama i insektima stotinama godina, a ti oblici života prva su stepenica u našem hranidbenom lancu.”

Radeći sa Sony Alpha fotoaparatima, Marcus svojim fotografijama prenosi situaciju na iskren način i pomažu u podizanju svijesti o opasnostima krčenja šuma i industrijske sječe. Također daje kontraargumente onome što velike tvrtke govore. “Šumarska industrija u Švedskoj može se usporediti s naftnom ili duhanskom po tome da provode veoma pametne kampanje,” objašnjava. “Kampanja pod nazivom ‘Švedska šuma’ bila je dugo aktualna. Na autobusnim postajama u većim gradovima postavljene su prekrasne fotografije zdrave šume koja okružuje panj na kojem su bili razni proizvodi. U tekstu koji je pratio sliku se navelo da su šume održiva alternativa nafti i plastici. To je potpuna laž. Manje od 3 % sječe u Švedskoj nije krčenje. Moje slike pričaju priču o onih 97 %.

“Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim kako na najbolji način prikazati razmjer uništenja. Kada snimate dok ste na tlu teško možete dočarati koliko je područje veliko. Kada pak snimate iz zraka udaljeni ste od uništenja i ne možete uhvatiti razmjer na razini tla. Neki od tragova koje su šumarski strojevi ostavili veći su od mene! Morate se penjati kroz njih.”

Ako pitate Marcusa, nema sumnje da fotografija čini razliku. Oboružan Sony Alpha 1 kućištima i laganim, no brzim objektivima (i onima za zumiranje i onima fiksne žarišne duljine), Marcus je spreman snimiti skrivena područja raskrčenih šuma na koja naiđe tijekom pješačenja dalje od glavnih cesta. Njegove su fotografije dospjele u popularne medije, skrećući pažnju na problem i razotkrivajući dvoličnost poruka koje vlada i industrija šalju.

“Kada sam promišljao o fotografiji kao alatu promjene u ovoj borbi, postalo mi je jasno da jedinstvenost i estetika neće biti dovoljne. To je odlično ako želite osvajati nagrade, i neke slike krčenja jesu podigle razinu svijesti na taj način, no ono što je zaista bitno je isticati cjelokupnu opasnost. Također sam želio da su slike korisne ljudima i organizacijama koje se bave zaštitom naših šuma.” Danas mnoge švedske nevladine organizacije koriste njegove slike krčenja, a na nedavno održanoj konferenciji EU-a o šumarstvu, trideset velikih otisaka njegovih slika bilo je izloženo pred dvoranom.

“Puni razmjer onoga što se danas događa može se prikazati samo kombinacijom nekoliko desetaka slika,” Marcus nastavlja. “To nije priča koju možete ispričati kroz jednu ili dvije slike jer je učinak toliko raširen. Osim toga, što više uništenja prikažemo, to je industriji i političarima teže uvjeriti ljude u to da su ono što gledamo iznimke. To se događa svugdje.”

“Prelazak na Sony Alpha fotoaparate u ranim fazama projekta uvelike mi je pomogao, pogotovo što često radim u uvjetima slabog osvjetljenja, no potrebne su mi slike visoke rezolucije kako bih mogao raditi otiske velikog formata. Odabir kućišta Sony Alpha 1 bio je najlogičniji potez. U prilog mu ide i to da je malo, lagano i tiho, pogotovo kada baš i ne želite da vas vide ili čuju.”

“Iako su neke snimke veoma upečatljivi primjeri, poput ne baš suptilne ironije kućice za ptice bez dna ostavljene na mrtvom panju te vrpci s natpisom ‘zaštita prirode’ koje drvosječe postavljaju na pojedina stabla kako bi dokazali da su unutar ograničenja za deforestaciju, uglavnom sam usredotočen na to da napravim veću količinu slika koja će javnost uvjeriti u opasnost s kojom smo suočeni. Količina i raznolikost slika je ono što je važno, baš kao i kod stabala u zdravoj šumi.

“Postoje ljudi koji su posvetili svoje živote zaštiti švedskih šuma. Ja sam relativno nov u tome i ne bih želio preuzeti zasluge za napore koje su drugi uložili. Međutim, nikada nisam snažnije osjećao da moje slike zaista pomažu činiti razliku,” zaključuje Marcus.