Od jedna bijele sobe do druge, Nemanja Maraš ogolio je svoju dušu. Seriju autoportreta Refleksije izradio je u svom jarko osvijetljenom studiju i radionici, a potom ih izložio u jednako jarkoj galeriji MONOLOG u Beogradu. Serija je odraz Nemanjine krajnje kreativnosti, kao i njegovo otkrivanje samog sebe.

Radivši kao etablirani modni fotograf dugi niz godina, Nemanja se s vremenom počeo u većoj mjeri zanimati za portrete, a taj je interes kulminirao u nekoliko revolucionarnih osobnih projekata. U jednom od njih promatrao je svoje prijatelje u stanju između sna i jave, prikazujući ih “prije nego što su mogli navući masku koju nose pred svijetom,” prisjeća se. U drugom je pak fotografirao baletne plesače u trenucima kada su napuštali pozornicu, “iscrpljeni i preplavljeni emocijama”.

“U jednom sam trenutku shvatio da mi bolje leži snimanje autentičnih strana ljudi, a ne krinki koje predstavljaju svijetu,” objašnjava. “Želim ljude prikazati onakvima kakvi jesu, a to se odnosi i na mene. Pokušavam se suprotstaviti trendu da ljudi žele biti nešto što nisu ili da se osjećaju krivo zbog toga što jesu. Autentičnost može biti beskrajno privlačnija i ljepša.”

Refleksije jasno ukazuju na važnost koju Nemanja pridaje autoportretima. “Oni su savršen način za upoznati i naučiti cijeniti samog sebe,” kaže. “Zapravo, kada sam poučavao fotografiju u jednoj plesnoj školi, plesači su bili dio mog programa. Ples može biti eksperimentalan i izazovan, pomoći ljudima da pronađu svoj glas i otkriju da je čovjek sam sebi najvažniji suradnik.”

Kako su Refleksije nastale? “Početak je bio jedan eksperiment u kombiniranoj tehnici koji se sastojao od 12 autoportreta,” prisjeća se, “osnovnih slika po kojima sam crtao i slikao te na koje sam dodavao elemente kolaža. Kao i kod mnogih slika iz Refleksija, na ideju sam došao tijekom jednog posjeta psihologu koji mi je tom prilikom rekao kako sam bio mnogo toga za druge ljude, zbog čega se više nisam mogao nositi sa samim sobom.” Zbog toga je svako lice drugačije, kao da se pokušavam prilagoditi očekivanjima drugih ljudi.”

Na ostalim fotografijama iz projekta vidimo ga defokusiranog, vidimo njegovu siluetu ili pak njegovo lice koje je skriveno ili izvan kadra. Time se stječe dojam da je identitet dinamičan i da se konstantno mijenja. Također možemo vidjeti kadrove vode i stijena isprepletene s portretima koji se doimaju poput projiciranih sjećanja autora. “Za svaku imam definiciju,” kaže, “no one su privatne.”

Nemanja je seriju snimio svojim fotoaparatom Sony Alpha 7R V, miljenikom fotografa specijaliziranih za editorijale i portrete, te ističe nekoliko značajki koje su mu pomogle u radu. “Naravno, fokus i kompozicija veći su izazovi kod autoportreta nego običnih portreta,” objašnjava, “no Alpha 7R V ima zgodna rješenja za te probleme. Jedno od njih je njegovo genijalno automatsko fokusiranje s otkrivanjem očiju. Zahvaljujući njemu ne samo da je fokus tamo gdje treba biti, već sam i ja opušteniji.”

“Činjenica je,” objašnjava, “da ne mogu pratiti svoje izraze lica kao kada snimam nekog drugog, a ako se brinem oko fokusa to će se vidjeti na mome licu. Stoga fotoaparat postavim na tronožac, fokusiram ga na sebe te timer intervala postavim da napravi 60 snimki. Potom se krećem kroz prostor i odaberem najbolje snimke. Zapravo mi se posrećilo s jednom defokusiranom. Sviđaju mi se takvi nasumični trenuci, no s ovim fotoaparatom se zaista morate boriti ako želite da uopće izgubi fokus!”

“Također pomaže i iznimna rezolucija fotoaparata Alpha 7R V od 60 Mp. Omogućuje mi da po potrebi obrežem sliku, a da mi pritom svejedno ostane velika datoteka za ispis,” nastavlja. “Na primjer, mnoge svoje slike obrežem iz pejzažne u portretnu orijentaciju kako bih suzio kadar. S tim u vidu napomenuo bih da je slika na kojoj mi je glava izvan kadra nastala na samom fotoaparatu. To je jedna od onih sreća u nesreći kroz koje priču možete ispričati upravo onako kako želite.”

Nemanja se također koristio crno-bijelim profilom svog fotoaparata Alpha 7R V. “Mnogi fotografi ne znaju da se ista rasvjeta ne može koristiti za monokromatske fotografije i fotografije u boji,” objašnjava. “Monokromatske zahtijevaju više kontrasta i intenziteta, ekstreme najsvjetlijih dijelova i sjena. Iako se tijekom uređivanja koristim RAW datotekama pune boje, crno-bijeli pretpregled oslobađa me pogađanja.”

Na kraju, određena doza pogađanja nije na odmet, kaže, iako se to prije odnosi na značenje fotografije, a manje na to kako je snimljena. “Tijekom ovog sam projekta naučio kako se udaljiti od potrebe za objašnjavanjem zašto određeni portret izgleda kako izgleda. Ako mu pridamo objašnjenje, ne pridajemo mu i legitimnost te ću drage volje drugim prepustiti da ga tumače kako sami žele. Temelji ovakvih autoportreta mogu biti sjećanja od prije 30 godina ili od jučer, uz inspiraciju do koje dolazite samo kada imate povjerenja u svoju opremu i eksperimentirate u trenutku. Ono što je važno je to da ih snimate.”