Na krajnjem jugoistoku Papue Nove Gvineje smjestila se raskošna provincija Milne Bay, skrivena bujnim šumama i močvarama mangrova, protežući se spokojno u Solomonovo more gdje bdije nad svojom flotom od više od 600 otoka. Njene prašume i polja presijecaju rijeke i potoci koji čine ulice i prometnice te provincije, koliko god se to zapadnjačkim očima činilo neobičnim.

To je krajolik koji je poslužio kao pozadina za prekrasan vizualni esej Echoes (Odjeci) Paola Sodija u kojem je opisao nekoliko nasumičnih dana u života lokalnog dječaka Sereve. Film ilustrira probleme i nade Sereve i njegove obitelji, kao i očaravajuću ljepotu koja ih okružuje.

„Nedugo nakon što sam počeo rad na Echoes, snimao sam Serevu kako se igra plosnatim kamenjem na rubu rijeke,” Paolo se prisjeća. „Radio je žabice i gledao kako odskakuju, baš poput djece iz svih dijelova svijeta. Iznimno je uživao u toj jednostavnoj igri. Potom se otišao okupati u rijeci. U tom je trenutku pao pljusak. Bilo je stvarno čarobno, a njegova je radost bila zarazna. Bilo je to istinsko zadovoljstvo – samo biti tu i promatrati svijet.”

To nije bio prvi put da je Paolo posjetio Papuu Novu Gvineju, no Echoes je za njega predstavljao drugačiju vrstu projekta. „Papuu Novu Gvineju prvi sam put posjetio pred osam godina kako bih snimio film o mjesnom stanovništvu i životinjama,” objašnjava. „Tada sam shvatio koliko je ova zemlja čarobna. Kada upoznate plemena i vidite divlje životinje i prašumu, u trenu spoznate koliko je ovo mjesto drugačije, kao i koliko je posebno.”

„Otad se želim vratiti i napraviti novi film,” nastavlja, “te sam sa svojim tamošnjim timom počeo razgovarati o različitim idejama. Jedna takva tema bili su kanui kojima se starosjedioci koriste. Postoje dvije vrste: ratni kanui koji su dulji, veći i ljepši, dok su oni ribarski jednostavniji i funkcionalniji. U sklopu projekta, želja mi je bila razgovarati s ljudima koji žive u prašumi, vidjeti kako izrađuju svoje kanue koji su ovdje nerazdvojan dio života. Budući da živim u Italiji, nisam bio u prilici osobno istraživati, stoga mi je moj tim slao mnoštvo videozapisa. Video s dječakom Serevom, odmah je privukao svu moju pažnju.”

Život ljudi se mijenja, a s njime i kreativna vizija. Paolo je pred dvije godine postao otac, stoga je bilo neizbježno da njegovu pažnju zaokupe i djeca koja žive u toj okolini. „Moj se um promijenio nakon rođenja kćeri. Ona je moja muza, moja inspiracija. U trenu sam osjetio povezanost sa Serevom. Echoes je stoga njegova priča. On je protagonist. U fokusu su dječakov život i snovi njegove obitelji o tome što bi Sereva mogao postati. Film govori o onome što ljudima nedostaje, no i o onome što postižu.”

Paolo je pratio Serevu 12 dana, dokumentirajući njegov put do škole i život u selu. „Veoma je mnogo stvari koji su uobičajene,” objašnjava, „no mnogo je i onih koje nisu. Zamislite dječaka starog devet ili deset godina koji se probudi, opere zube, odjene prilično uobičajenu školsku uniformu, na leđa stavi torbu, no ne obuva cipele. Do škole ne ide autobusom niti ga roditelji voze. On naime vesla do škole u ribarskom kanuu kroz vode u kojima obitavaju morski krokodili, zmije i opasni insekti. Putuje sam i bez straha. Meni je to nevjerojatno, no njemu je to posve normalno.”

Sereva je brzo izgradio odnos s Paolom pa ga snimanje nije izbacilo iz takta. „Na samom je početku držao distancu i bio veoma ozbiljan, no tijekom narednih dana cijelo smo vrijeme provodili zajedno i odlično se zabavljali. Veoma su ga zanimale moje kamere i postupak kopiranja snimljenog materijala na tvrde diskove. Također nikada nije probao Nutellu, tako da smo se i putem nje zbližili! Jednom nam je prije večere čak i otpjevao jednu prekrasnu pjesmu, kojom dokumentarac završava.

Paolo smatra da je oprema koju je odabrao imala veliki utjecaj na suradnju sa Serevom, a time i na uspjeh projekta, a pogotovo je bilo važno da ne prestraši dječaka. „Na ovom sam se projektu uglavnom koristio kamerom Sony BURANO,” objašnjava. „Kamera je san snova, savršena je za snimanje dokumentaraca.”

„Kućište je tako malo i lagano da kamerom možete snimati iz ruke ili je držati na ramenu, bez potrebe za dodatnom opremom,” nastavlja. „To je genijalno kada želite snimati jednostavne, tihe trenutke, poput onih koje sam ja snimao sa Serevom. Kada snimate sami, postižete jedan mnogo stvarniji, autentičniji dojam. Također nisam imao asistenta za fokus jer sam se mogao osloniti na izvanrednu značajku automatskog fokusiranja, …nema ni asistenta za osvjetljenje. Većinu vremena Sereva i ja bili smo sami, putovali smo zajedno i pričali njegovu priču. Drugačije bi se ponašao da se iza kamere nalazilo petero ili šestero ljudi.”

Vođen željom za autentičnosti, Paolo se oslanjao na nenadmašne radne značajke snimanja pri slabom osvjetljenju kamere BURANO. „Želim raditi isključivo sa prirodnom svjetlošću,” objašnjava. „Svjetlost Papue Nove Gvineje je prekrasna, stoga sam se s veseljem koristio svim svjetlom koje mi je Sunce podarilo, a po potrebi sam radio i uz svjetlost koju je bacala vatra. No u svemu sam tome uspijevao isključivo zahvaljujući značajkama kamere BURANO, kao što su dva osnovna ISO-a, ISO 800 i ISO 3200, koji mi je omogućio biranje najbolje osjetljivosti za trenutačni prizor koji snimam bez gubitka kvalitete slike.”

“Nisam se želio koristiti ni stabilizatorom,” nastavlja, “stoga se interna stabilizacija slike kamere (IBIS) pokazala ključnom. Omogućila mi je da hodam zajedno sa Serevom i radim prekrasno glatke snimke, kao i da po potrebi mogu iz ruke snimati dulje snimke. Kad smo kod objektiva, za prizore Sereve u kanuu na rijeci koristio sam se modelom FE 200 – 600 mm F 5.6-6.3 G OSS, osim uobičajenih objektiva kao što su FE 12 – 24 mm F 2.8 GM i FE 24 – 70 mm F 2.8 GM koje sam inače koristio u ovom filmu.Tako sam ga mogao snimati u krupnom planu dok vesla ili snimiti mreškanja na površini vode, dodajući tako teksture pripovijedanju.”

Ključni trenutak u filmu bio je Paolov razgovor sa Serevinim ocem. Govorio je kako za svog posvojenog sina želi najbolje prilike i postignuća: vlastiti kanu kako bi mogao raditi i jednoga dana izgraditi vlastitu kuću. Snimajući ovaj film Paolo je pronašao odjek istih želja, svojih vlastitih nada.

“Kad sam jednom djetetu u Italiji pokazao neke snimke dječaka Sereve, ono se ražalostilo jer ti ljudi nemaju sve stvari koje mi imamo – razne uređaje i luksuzne proizvode. Ja pak mislim da oni imaju puno više. Iako njihov život možda težak, oni žive okruženi nevjerojatnom prirodom, a obitelji su im blisko povezane te znaju obje te stvari cijeniti. Svako dijete ima svoje snove, a svaka bi obitelj trebala imati snove za svoje dijete i pokušati ih zajedno ostvariti. No naizgled jednostavne stvari mogu ostaviti snažan dojam i pružiti osjećaj zadovoljstva. To je ono što želim prenijeti svojoj kćeri.”