Kada približite čašu usnama, razmišljate li o tome otkud je piće u njoj ili tko ga je napravio? Isto bismo pitanje mogli postaviti za mnoge stvari koje konzumiramo. Hrana, tkanine, sirovine... Upravo je to pitanje poslužilo kao inspiracija za prvi dugometražni dokumentarac Francisce Size.

Kao i mnogi drugi veliki projekti, i ovaj je počeo gotovo posve slučajno. Dok je s producentom Gautierom Heinsom radila na promotivnim filmovima za jednog proizvođača pića, upoznali su Yolandu Ruiz, predsjednicu udruženja Mujeres del Mezcal y Maguey del México koje radi na poboljšanju života poljoprivrednika i destilatora koji proizvode meskal. Franciscu i Gautiera priča je smjesta fascinirala: s jedne strane opresija i brutalnost, a s druge posvećenost, zaštita prirode i nada.

“Primijetili smo da im je potreban glas koji će upoznati svijet s njihovom pričom,” kaže Francisca, “te me je Gautier pozvao da režiram dokumentarac o toj temi.” Uslijedilo je 30 dana napornog, ali inspirativnog snimanja diljem Meksika koje je rezultiralo projektom za koji Francisca kaže da joj je promijenio život.

“Ovaj mi se projekt od samog početka uvukao pod kožu” objašnjava Francisca. “Bavi se borbom žena da im se prizna njihov rad, ističe probleme ekologije i održivosti te postavlja temeljna pitanja o načinu na koji se odnosimo prema ljudima i mjestima s druge strane opskrbnog lanca diljem svijeta. Je li nam dovoljno stalo da promijenimo svoje navike i podržimo ih?”

“Meskal,” Francisca nastavlja, “je piće slično tekili. Oba se dobivaju od agave. No, dok se tekila proizvodi industrijski, meskal se često radi ručno na veoma tradicionalan, prirodan način. Veliki dio poljoprivrednika i destilatora čine žene koje se trude održati stare metode proizvodnje na životu.”

No, bilo je i onih tradicija kojima se trebalo suprotstaviti, objašnjava. “Ženama nije bilo dozvoljeno posjedovati robne marke meskala niti tvornice, stoga su one i njihove obitelji slabo uživale u plodovima svog truda. Ovo se žensko udruženje 20 godina borilo za bolje uvjete i veća prava u sektoru. Nikada nisu odustajale te su na kraju uspjele. No, bila je to izuzetno teška borba u kojoj je potpredsjednica Luz Maria Saavedra preživjela dva pokušaja ubojstva.”

Iako dugo vremena njihov rad nije bio ni cijenjen ni nagrađen, proizvođači meskala uvijek su se borili da se održe njihove tradicije proizvodnje, a to uključuje i dobru dozu poštivanja okoliša, otkriva nam. To je stav koji je, s obzirom na rastuću popularnost i profitabilnost ovog pića, sve važniji i važniji.

“Postoji potreba za oprezom,” nastavlja, “jer je meskal doživio veliki procvat. U posljednje dvije godine njegova se popularnost u SAD-u povećala za najmanje 10 puta. Čuvari tradicija stoga su u strahu da će velike tvrtke doći na njihovu zemlju i početi je intenzivno obrađivati, bez obzira prema okolišu.”

“To se dogodilo s tekilom,” nastavlja. “Ljudi žele kupovati sve jeftinije i jeftinije proizvode. Tekila dolazi iz meksičke savezne države Jalisco u kojoj zemlja sada propada zbog prekomjernog iskorištavanja agava. Agavama treba 10, ponekad čak i 30 godina da izrastu do svoje stvarne veličine. Tada se mogu iskoristiti za proizvodnju dobrog meskala. Ako radite kako treba, nezrele biljke nećete ubijati samo da biste dobili više proizvoda.”

Dokumentirajući ovu priču željela je i preispitati neke od tipičnih stereotipa o Meksiku. “To je veoma živopisna, prijateljski nastrojena zemlja,” objašnjava, “no mnogi su o njoj stekli klišeizirana mišljenja kroz filmove i televiziju. Misle da je sačinjena od pustinja, gradova i sirotinjskih predjela. No ovdje možete pronaći toliko ljepote. Gdje god pogledate, primijetit ćete folklor i tradiciju, kao i predivne boje, pogotovo na haljinama radnica.”

“Bilo mi je važno snimiti te živopisne boje, ruralnu ljepotu i bujno zelenilo prirode koje je posvuda,” nastavlja. “Nisam željela, a nisam ni trebala, pribjeći umjetnom svjetlu ili ekstravagantnim pokretima fotoaparata kako bih uljepšala ono što mi se našlo pred objektivom. Sve je bilo toliko intenzivno da sam samo trebala okinuti zatvarač da bih to snimila.”

Također joj je bilo važno prikazati ljubaznost i velikodušnost ljudi koje je susrela. “Bili su veoma uzbuđeni što je netko odlučio ispričati njihovu priču. Željeli su nam sve pokazati,” kaže Francisca. “Posjetili smo veoma, veoma siromašna mjesta gdje bi za nas pripremili ručkove i večere, premda je to ponekad značilo da bi nama davali hranu koju za sebe ne bi imali. To je bilo veoma emotivno iskustvo koje vas ne ostavlja ravnodušnima. Naravno, kada bi se našli u prilici, probali bi i meskal koji su nam nudili. Tako je čist i prirodan kada se proizvede na pravi način.”

Franciscu, Gautiera i njihovu ekipu cijelim je putem pratila i Yolanda Ruiz. “S nama je na putu provela svih 30 dana, bilo da smo bili u avionu, autobusu ili automobilu, bilo da smo spavali na cesti ili na tlu dok smo kampirali. Postala mi je pravi izvor inspiracije, u većoj mjeri kao majka, a ne prijateljica. Starija je od mene 20 godina, no njezina energija ne poznaje granice. Mentalno i fizički je iznimno jaka, a činilo se da poznaje svakoga. Posjetili smo neka opasna mjesta, a u tome ne bismo uspjeli bez nje.”

Na putu ju je pratila i njezina Sony oprema, prvenstveno fotoaparat Sony Alpha 7S III, no bilo je mjesta i za Sony Alpha 7 IV. Objema se fotoaparatima koristila za snimanje videozapisa i fotografija. “Budući da smo stalno bili na putu, ovi su fotoaparati bili savršeni za taj posao. Iznimno su prenosivi te su toliko kvalitetni da nikada nisam ni sumnjala da će uhvatiti ljepote Meksika i karakter ljudi koje smo upoznali upravo onako kako sam ja to vidjela. Naravno, zbog značajki kao što je genijalan način rada S-Log3, fotoaparat Alpha 7S III stekao je slavu zbog videozapisa, a zbog toga mnogi misle da nije za fotografije. Ja se s time ne slažem. Fotoaparatom 7S III koristim se za sve i on radi stvarno odlične fotografije.”

Dokumentarac je sada dovršen te ulazi u programe filmskih festivala. Francisca je također organizirala projekciju za žene koje su u njemu sudjelovale. “Bile su oduševljene filmom. Naravno, kako smo intervjuirali veliku skupinu ljudi, neke su se šalile o tome zašto je netko dobio više vremena u filmu od njih ili zašto njihova robna marka nije bila više prikazana,” kroz smijeh će. “No to je sve dio stvaranja filma i svima njima bilo je drago da su mogle podijeliti svoju priču.”

Međutim, najvažnije mišljenje bilo je ono Yolande Ruiz. “Poslala mi je glasovnu poruku gotovo plačući od sreće jer je to bio prvi put da će se njihov glas čuti izvan Meksika. Film pokazuje kako su kroz zajednički rad ovi ljudi osnažili jedni druge i promijenili status quo u Meksiku.”

“Mislim da smo prvenstveno naučili koliko smo privilegirani u Europi, SAD-u i drugim imućnim krajevima,” zaključuje. “Diljem svijeta žive ljudi koji imaju toliko mnogo manje od nas. Iako uvijek ustaju rano, rade i bore se, ne žive životima poput naših. To su ljudi koji proizvode stvari koje su nam potrebne ili u kojima uživamo kao luksuzu. Moramo saznati njihove priče kako bismo bili empatičniji. Kroz dijeljenje tog razumijevanja svijet može postati bolje mjesto, a to je sada moj cilj.”