Postoji li bolja tema za dokumentarnu fotografkinju i filmašicu čiji se omiljeni pristup radu temelji na prirodnom razvoju i rastu priče od čuvarica sjemena Gvineje Bisau? Vanessa Ribeiro Rodrigues provela je mjesec dana na palmama prekrivenim arhipelazima Zapadne Afrike (bijagós, kako se lokalno nazivaju) gdje se susrela s ovim inspirativnim ženama i pomogla da se njihov glas, koji bi mogao pomoći i mnogo udaljenijim zajednicama, čuje još glasnije.

Vanessa je za ovu priču prvi put saznala 2021. kada je u Gvineji Bisau podučavala istraživačko novinarstvo. “Budući da sam pripovjedačica,” objašnjava, “tražila sam nove priče. Čula sam za rad nevladine organizacije Tiniguena čiji su projekti bili zanimljiva kombinacija ekološkog feminizma, agroekologije, osnaživanja i održivosti. Kada je netko spomenuo rad “čuvarica sjemena”, toliko me zaintrigiralo značenje iza tog naziva i važnost njihove misije da sam znala da moram čuti njihove priče.”

Te žene, pripadnice etničke skupine Bijagós, žive u zajednici unutar zaštićenog morskog područja otoka Urok. Njihova zadaća je brinuti se o nezavisnosti i sigurnosti opskrbe hranom unatoč brojim izazovima: rastućim razinama mora i povećanju količina padalina uzrokovanima klimatskim promjenama, kao i opasnostima po autohtone kulture, kao što je monokultura indijskog oraščića, čiji su izvor gospodarske aktivnosti i industrija.

No, u priči o održivosti pronašla je i tragove nejednakosti koje je također željela podijeliti. “Poljoprivreda u Gvineji Bisao temelji se na radu žena iz ruralnih krajeva,” Vanessa nastavlja. “Upravo su one odgovorne za sigurnost ishrane svojih obitelji. Međutim, manje od jedan posto tih žena su ujedno i vlasnice zemlje koju obrađuju zbog diskriminatornih zakona i praksi.” Potaknuta da podijeli njihovu priču, Vanessa je pokrenula multimedijski projekt koji je dosad urodio člancima u portugalskim i međunarodnim novinama te dugometražnim dokumentarcem koji će ove godine biti predstavljen javnosti. Također, u Portugalu će se uskoro održati interaktivna izložba temeljena na projektu.

Intervjuiranje i fotografiranje čuvarica sjemena nije međutim bilo bez izazova. “Glavni je izazov bio taj da sam sve radila sama,” kroz smijeh će. Imala sam veoma malo vremena na raspolaganju, a htjela sam predstaviti mnogo žena. Pritom sam sve morala raditi sama: pripremiti sve za snimanje, snimiti videointervjue, odrediti kadrove i prijelazne prizore, snimiti portrete i druge fotografije, snimati zvuk, a također sam i sama morala nositi svoju opremu. Značajnu su ulogu imali i teren i vremenski uvjeti. Ako bi plima bila previsoka, išla bih brodom, no uglavnom sam satima gacala i pješačila kako bih se susrela sa svima.”

“Kada dođete na ovakvo mjesto i imate odličnu priču za ispričati, želite situaciju iskoristiti na najbolji mogući način,” nastavlja. “Ako ne popustite u svojoj predanosti, bit ćete uistinu nagrađeni. Ući u ovaj svijet, doći u kontakt s tako drevnom i izoliranom kulturom smatram privilegijom. Kao netko tko je stalno u lovu na nove priče, mislim da ovakva bezvremenska priča stvarno može biti inspirativna.

Na ovom su projektu Vanessi u pomoć priskočili njezin fotoaparat Sony Alpha 7C i objektiv FE 24-105mm f/4 G OSS. “Kako sam sve radila sama, ova mi je kombinacija uvelike pomogla,” objašnjava, “jer je iznimno prenosiva, a istovremeno pruža veliku fleksibilnost i kvalitetu, kako za fotografije, tako i za videozapise. Mala težina zaista je veoma važna kada sve nosite na vlastitim leđima i to po nekoliko tjedana u komadu! S objektivom pak mogu postići sve kadrove koje želim: portrete, širokokutne snimke, pa čak i snimku subjekta koji se nalazi na drugoj strani polja riže (bolama). Otvor blende f/4 pruža fantastičnu svjetlinu, a to mi je veoma važno jer volim raditi samo s prirodnom svjetlosti.”

Unatoč izazovima, Vanessa nije zanemarila svoj prepoznatljivi pristup – polagan i prirodan rad uz odvajanje vremena da stekne povjerenje svojih subjekata kako bi bila sigurna da se njihov glas čuje. “Mišljenja sam da bez obzira na to snimate li filmove ili fotografije, ne možete raditi na brzinu,” objašnjava. “Uistinu se volim približiti ljudima i povezati se s njima, a za to treba vremena.”

“Osobe koje intervjuiram uvijek pitam što je njima samima važno,” nastavlja, “i što žele da ja prenesem. Moj pristup uvelike nalikuje na novinarstvo “s ulica”: započnete s glasovima iz zajednice, što potom na način pun poštovanja urodi suradnjom. Nije na meni koja sam ovdje stranac da odlučim koje vijesti imaju vrijednost. Umjesto toga, narativ vraćam ljudima. Kako ih ja mogu predstavljati? Što ih brine? Koji dio njihove priče dosad još nije bio ispričan?”

Vanessa smatra da su portreti tih žena pogotovo značajni. “Smatram da fotografija ima moć koju videozapisi odnosno audiovizualna komunikacija ne posjeduju,” objašnjava. “Ne kažem da je jedna disciplina bolja od druge, no fotografija može zamrznuti vrijeme na način na koji videozapis to ne može, a na taj način gledatelje može povesti na putovanje njihovom maštom. Detalji privuku pogled, a potom se on zadržava na njima te se ostvaruje neka posebna veza, uspomena ili neka ideja koje gledatelj do tada nije bio svjestan. Dok nam videozapis pruža gotovo sve, pokret, jezik i zvuk, njihov nam izostanak u zamjenu često može ponuditi nešto mnogo snažnije.”

Sada kada je snimila priču, kakav učinak Vanessa misli da može postići? “Mislim da agroekološka priča ovakve vrste može svijetu poslužiti kao briljantan primjer, a istovremeno pružiti nešto zauzvrat i samim čuvaricama sjemena,” zaključuje.