Vrhovi surovih vulkana, samotne plaže prekrivene crnim pijeskom i zapanjujući vodopadi čine Island lokacijom iz snova za brojne fotografe. No, jednog mračnog i sumornog dana Davide Monteleone usmjerio je svoj fotoaparat prema anonimnom aluminijskom igluu postavljenom u poljima lave Nesjavellir pokraj Reykjavika kako bi ostvario svoju misiju: napraviti snimku koja će zagolicati znatiželju čitatelja i natjerati ih da požele saznati više.

Subjekt koji je snimao, nove tehnologije hvatanja ugljika, izuzetno je važan na geopolitičkom planu. Kako Davide sam kaže, “postupak dekarbonizacije mora se smatrati jednako važnim kao i svjetski sukobi”. “Mi smo stvorili taj problem i sada moramo pronaći tehnološko rješenje za njega. Ovi su strojevi oružja koja čovječanstvo izrađuje kako bismo se spasili.”

Međutim, stvarnost fotografiranja tih tehnologija često je problematična. “Problem s kojim sam bio suočen je kako ilustrirati priču o nečemu što ne možete niti vidjeti. Željeli smo dokumentirati sustav hvatanja ugljika koji, kao i mnoge druge takve tehnologije, nije pretjerano zanimljiv iz vizualnog aspekta, iako je njegov potencijal izuzetno važan. Stoga fokus mora biti na znanstvenicima i njihovim iznimnim izumima kojima pokušavaju uhvatiti ugljični dioksid iz zraka i podzemno ga pohraniti, odnosno smanjiti njegovu količinu kroz projekte bazirane na moru.”

Za potrebe članka u razdoblju od osam mjeseci posjetio je devet lokacija hvatanja ugljika diljem Europe i ostatka svijeta, a na svakoj je lokaciji proveo od nekoliko dana do nekoliko tjedana. “Snimanje ovakvih članaka zahtjeva mnogo istraživanja, a fotograf mora prisno surađivati s uređivačkim timovima u pogledu planiranja i donošenja odluka,” Davide objašnjava. “Stoga, iako veličina i značaj ovakvog projekta mogu biti izvor nervoze, umiruje me razina uključenosti i posvećenosti ovom projektu.”

Unatoč poteškoćama, nakon iscrpljujućih 12 sati provedenih u poljima Nesjavellir snimio je fotografiju dostojnu naslovnice izdanja časopisa National Geographic za studeni 2023.

Davide se u koštac s ovim projektom bacio zajedno s fotoaparatom velikog formata, dronom i svojim fotoaparatom Sony Alpha 7R IV koji opisuje kao “nevjerojatno učinkovitim jer sve što od njega očekujem radi na brz i jednostavan način. Proces rada s tim malim, laganim fotoaparatima punog kadra bez zrcala podsjeća me na način na koji su prvi fotoaparati u kojima se upotrebljavao 35 mm film uveli revoluciju u dokumentarni rad sredinom 20. stoljeća. Nadalje, 60 megapiksela pruža kvalitetu koja parira onoj fotoaparata koji su mnogo veći i mnogo skuplji.”

“Kada su dani dugi, a uvjeti teški, fotoaparat radi odlično i mogu se pouzdati u njega da će snimiti više od tisuću fotografija na jednom punjenju baterije usprkos hladnoći Islanda ili vlazi Demokratske Republike Kongo,” kaže Davide.

Kada je u pitanju kreativnost potrebna da se prevlada ono što se površinski može smatrati “poprilično ružnim i dosadnim”, Davide objašnjava da za razliku od područja zahvaćenih sukobima koja su veoma reaktivna, projekti poput ovih zahtijevaju strpljenje i inspiraciju.

“Stoga sam sa svojim timom počeo tražiti rješenje problema, primjenjujući različite ideje i analizirajući što će upaliti.” nastavlja. “Primjerice, promijenili bismo perspektivu snimke kako bi ona bolje ispričala priču, tražeći pritom inspiraciju u industrijskoj fotografiji i eksperimentirajući s kreativnom rasvjetom ili snimanjem u različitim razdobljima dana. Kada smo snimali iglu, odlučili smo se snimati po noći, osvjetljavajući iglu dronom u pokretu.” Davide se također nadao polarnoj svjetlosti, no, kako Islanđani vole upozoriti, ako o svjetlosti govorite na glas, ona se neće pojaviti!

“Mislim da smo na kraju obavili dobar posao,” promišlja, “na kraju krajeva, fotografija je odabrana za naslovnicu časopisa. Radi se o fotografiji koja privlači pažnju, no potiče i znatiželju. Želite znati kakav je to iglu i koja mu je svrha. Privlačan je na futuristički način, no donekle vanzemaljski krajolik polja lave također je pomalo zlokoban. Snimka govori o mogućnostima, no i predstojećim izazovima, te onome što bi nam se moglo dogoditi ako ne odgovorimo na te izazove.”

Na taj način Davide sebe smatra prevoditeljem. “Sama fotografija ne objašnjava ništa, no ako potakne nekoga da se informira o hvatanju ugljika, ispunila je svoju ulogu. Uloga dokumentarnog fotografa nije da riješi problem, već da potakne znatiželju drugih da ga riješe.”

Prema Davideu, to se nije mnogo mijenjalo kroz povijest. Svoju ulogu poistovjećuje s ulogama onih koji su dokumentirali industrijsku revoluciju, primjerice fotografa Lewisa Hinea. “Naša je zadaća skrenuti pozornost na novu industrijsku revoluciju i prikazati priče o transformaciji energije. S fosilnih goriva prelazimo na zelenu energiju i iako to samo po sebi neće riješiti klimatske probleme svijeta, postupak hvatanja ugljika važan je dio toga. Fotografija se u ovom polju također poboljšava. Dok su pred pet godina tehnološke promjene uglavnom bile ilustrirane arhivskim fotografijama, sada se radi na mnogo kreativniji i posvećeniji način.”

Poput većine fotografa, Davide često primjenjuje hibridniji stil rada. Iz tog je razloga također bilo ključno da za članak u National Geographicu može snimati i videozapise svojim fotoaparatom Sony Alpha 7R IV. “Volim prezentirati priče koje sadržavaju i videozapise jer su oni veoma učinkoviti u pogledu narativa i pripovijedanja. Pokret i zvuk videozapisa mogu biti pogotovo uvjerljiviji kada su subjekti statični kao na ovom projektu.”

Iako je priča o hvatanju ugljika i klimatskim promjena inherentno geopolitička, Davide je ljudsku komponentu doživio kao veoma inspirirajuću. “Znanstvenici su uvijek veoma strastveni kada je njihov rad u pitanju, kao i strpljivi i emocionalni kada ga objašnjavaju,” zaključuje, “čak i ako se radi o nečemu što je veoma specijalizirano, složeno ili nevidljivo nama ostalima! Oni znaju da je to od apsolutne važnosti u pogledu onoga što se događa našem planetu. A ako mogu prevesti energiju te nekolicine ljudi u poruku koja će doprijeti do mnogih, onda ću to s radošću napraviti.”