Smješten na rubu rijeke Amazone i okružen bujnim prašumama, Iquitos u sjevernom Peruu doista je jedinstven. To je najveći grad na svijetu do kojeg se ne može doći cestom. Osim nekoliko manjih prometnica koje vode do sela ili u zelenu divljinu, jedini način da stigneš ondje jest zrakoplovom ili brodom. „To je izvanredno mjesto”, kaže Natan Dvir, „i jedno od najudaljenijih koje možeš zamisliti.” U dokumentarnoj fotografiji neobičnost često znači dobru priliku, a prema Natanu, Iquitos je pun takvih prilika. „Od kuća podignutih na visokim stupovima zbog mogućih poplava, preko plutajuće tržnice Belén do vojske šarenih mototaksija – tu postoji nevjerojatna raznolikost i bogatstvo života”, kaže. „Ljudi su iznimni, a susret s njima može biti duboko iskustvo, pa je pravi užitak dokumentirati ih.”

„Za mene je”, nastavlja on, „ulična fotografija slavlje života i proizvod moje fascinacije ljudima. Peru je opušteniji od mnogih mjesta, a ljudima često laska što ste se zainteresirali za njih. Ipak, poštovanje i poštenje važni su elementi mog pristupa. Umjesto da objektiviziraš ljude, što se lako dogodi kada ih fotografiraš iz daljine ili previše neprimjetno, ja radije stupim u interakciju”, objašnjava Natan. „Često ni ne fotografiram odmah, nego prošećem okolo i pokušam osjetiti mjesto”, objašnjava Natan. To me čini promišljenijim, jer me ne zavede trenutačna estetika prizora. Naravno, postoje rizici – ljudi mogu promijeniti ponašanje ili ti jasno dati do znanja da ne žele da ih snimaš. No u pravilu je to daleko uspješniji pristup i, što je najvažnije, izbjegavam objektivizaciju čovjeka.”

„Visok sam 195 cm tako da se ionako ne mogu sakriti”, kroz smijeh će, „ali uglavnom se pobrinem da me ljudi vide i da se ne iznenade. Ako me nešto zanima, približit ću se, možda promijeniti objektiv i vidjeti kako reagiraju. Na gotovo svim ovim slikama bilo im je očito što radim. Neki su mi ljudi čak nudili piće ili me zvali u svoje domove. I, što sam duže na nekom mjestu, to će me više ljudi zanemariti i prirodno se ponašati. Još jedan način fotografiranja s poštovanjem,” kaže, „jest pronaći prizor koji ti se sviđa, kadrirati ga i jednostavno pričekati da život uđe u njega. Opet, nastojim biti otvoren u onome što radim. Tako, ako netko ne želi biti fotografiran, može me jednostavno zaobići.”

Natan stoga često preferira kraće žarišne duljine koje donose dodatne prednosti. „Portreti na kojima je objekt izoliran mogu biti fascinantni, no ja preferiram kontekst”, objašnjava on. „Po meni, uključivanje okoline čini sliku mnogo zanimljivijom. Volim stvarati slike dubokih tekstura koje imaju više protagonista. Često pokušavam uravnotežiti dinamičan glavni objekt s komplementarnim objektima, kao primjerice na toj slici žene koja pere rublje ili na onoj s ljudima na tržnici. Unutar svake od njih nalazi se nekoliko portreta, a što više proučavate kadar, to ćete više vidjeti. Zadatak je kombinirati estetsku i narativnu vrijednost u datom trenutku.”

„Vrlo sam selektivan u snimanju”, nastavlja on, „i rijetko radim brže od 3 fps, iako moji Sony fotoaparati mogu postići mnogo više. Moja je metoda ostati prisutan i prepoznati trenutak, a ne nadati se da će fotoaparat nešto postići umjesto mene. Moji fotoaparati Alpha 7R V i Alpha 1 bili su ključni u uvjetima slabog osvjetljenja. Oba imaju nevjerojatne radne značajke u pogledu šuma, tako da mogu redovito raditi pri ISO vrijednostima poput 6400. Često je upravo razlika u brzini okidanja u mračnom okruženju ta koja odlučuje hoće li fotografija biti vrijedna zadržavanja ili će biti obrisana — i to je učinak koji takvo povećanje donosi. ****Radne značajke automatskog fokusiranja fotoaparata pri slabom osvjetljenju također su briljantne, kaže Natan. „Sonyjevo automatsko fokusiranje nevjerojatno je u pogledu automatskog odabira objekata, no u svojoj uličnoj fotografija zapravo ga koristim na klasičan način – snimam u načinu rada za jednu snimku, a da bih postigao najveću preciznost koristim se vrlo malim područjem automatskog fokusa. To funkcionira nevjerojatno dobro, jer se aktivira čak i na mračnim mjestima na kojima je mom prethodnom fotoaparatu trebala pomoć.”

„Uvijek kadriram putem elektroničkog tražila, a ne stražnjeg zaslona”, kaže Natan, „jer mi to pomaže da u potpunosti zadržim pažnju na onome što je ispred mene i oko mene. Također sam veliki obožavatelj korištenja histograma uživo u elektroničkom tražilu. To znači da su moje ekspozicije uvijek točne.”

Natan kaže da sve tehničke prednosti njegovog fotoaparata doprinose boljoj povezanosti s ljudima koje susreće, a time i autentičnijim slikama. „Ako želim da moja ulična fotografija bude usmjerena na slavljenje života”, zaključuje, „ne mogu to postići s fotoaparatom koji mi je prepreka.”