Svaki put kada posjeti Svalbard, nagrađivanog fotografa divljih životinja Artura de Fríasa obuzme isti poznati osjećaj. To je uobičajeni osjećaj divljenja i uzbuđenja koji ekstremna ljepota ovog arktičkog arhipelaga pobuđuje pomiješan s fascinacijom vrstama kojima je on dom. No u sve se većoj mjeri pojavljuje i još nešto. “To je osjećaj gubitka,” kaže, “jer je sudbina ovog mjesta i njegovih divljih stanovnika veoma neizvjesna.”

Tijekom stotina putovanja diljem svijeta, uključujući više od 20 posjeta Arktiku, na kojima je fotografirao ugrožene vrste iznad i ispod valova, Arturo se susreo s brojnim nevjerojatnim divljim životinjama, no jednoj se vrsti uvijek iznova vraća, polarnim medvjedima. Nije slučajnost da se ujedno radi i o jednoj od najugroženijih vrsta. “Upravo su me medvjedi motivirali na prvi korak na putu da učinim nešto u pogledu ekologije i klimatskih promjena,” objašnjava, “te i dan danas imaju isti učinak na mene. Svaki susret s njima je poseban, no neki se pogotovo ističu, te smatram da fotografije koje predstavljaju te trenutke zaista mogu utjecati na to kako ljudi percipiraju svijet.”

Arturov najrecentniji susret s polarnim medvjedima podsjetio ga je na jedno od njegovih prvih i ključnih snimanja. “U svibnju 2024. vodio sam turu tijekom koje smo primijetili medvjeda na ledu,” prisjeća se. “Kako se nije činilo da ga je naša prisutnost uznemirila, isključili smo motore i pustili brod da polako dopluta do leda, na nekih 40, 50 metara od medvjeda kako bismo ga fotografirali. Bio je opušten i uskoro nam je postalo jasno da se igra s nama, da nam je priredio predstavu. Valjao se u snijegu poput psića, stajao na stražnjim nogama, igrao se ledom, zapljuskivao… To je bilo sat vremena čiste sreće.”

“U jednoj sam sličnoj situaciji uvidio moć fotografije. 2011. godine fotografirao sam jednog drugog polarnog medvjeda dok je skakao po ledu. Slika me toliko ganula da mi je kroz glavu prošla misao da ona ne može samo ostati na mom računalu, već da je mora vidjeti što je moguće više ljudi. Ta je fotografija krasila naslovnicu moje prve knjige, a dosad sam ih izdao već sedam, s time da je zarada od svake išla mojoj zakladi, Sustainable Development, organizaciji koja se bavi ruralnim razvojem, zaštitom ranjivih skupina ljudi i očuvanjem našeg planeta suočenog s klimatskim promjenama.”

“Klimatske promjene najočitije su na mjestima poput Svalbarda,” Arturo nastavlja. “Zagrijavaju se dva do tri puta brže od ostatka planeta zbog gubitka albedo efekta. Radi se o reflektiranju sunčeve energije s površine zemlje, pogotovo snijega i leda, natrag u svemir. Zbog otapanja ledenjaka i nestajanja leda s površine mora, refleksija ja sve slabija i slabija, stoga se svijet zagrijava, pa gubimo još leda. To je začarani krug.”

Prilika da spasimo prirodni svijet nam izmiče, kaže Arturo, a to se odražava i u fotografiranju divljih životinja. Prilike da napravi slike koje će ostaviti trag neće dugo biti dostupne. “Iz tog razloga potrebni su mi najbolji fotografski alati, a trenutno je to, bez konkurencije, fotoaparat Sony Alpha 1,” objašnjava. “Za snimke poput onih sa Svalbarda često se koristim objektivom FE 200-600mm G koji mi pruža odlične mogućnosti kadriranja, izuzetnu oštrinu i malu težinu.”

“Kada snimam ovakve trenutke, najvažnije stvari su mi nevjerojatan sustav automatskog fokusiranja i brzina ovog fotoaparata,” nastavlja. “Kada posjetimo ovakva mjesta ili kada zaronimo da bismo snimili veličanstvene morske pse i kitove, nadamo se iznimnim susretima. Iako se u tjedan dana putovanja uloži mnogo truda i novca, savršeni trenuci mogu trajati svega nekoliko sekundi. Ako je subjekt blizu, a svjetlo baš kako treba, želite da slika ispadne savršeno. Prije bih u tim trenucima, koji bi se mjerili u djelićima sekunde, možda napravio tri ili četiri slike koje su bile u fokusu od njih dvadeset, no zahvaljujući fotoaparatu Alpha 1 taj se omjer popeo na najmanje 19 od 20.”

Činjenica da je svjedočio učincima klimatskih promjena iz prve ruke uvelike je utjecala na Artura. “Posjet Svalbardu jedan je od najljepših doživljaja na svijetu, no i jedan koji će vam stvarno otvoriti oči. Tamo možete osobno svjedočiti učinku klimatskih promjena. Posjetio sam ga u travnju, nakon jedne od najhladnijih zima u posljednjih 20 godina te je Isfjord, jedan od najvećih fjordova, bio posve zaleđen. No kada sam se vratio u svibnju, led je posve nestao. Situacija je kaotična, otela se kontroli, a polarni medvjedi su se našli usred nje.”

Polarni medvjedi slika su i prilika klimatskih promjena, kaže Arturo, i vrijedi se prisjetiti zašto je to tako. “Oni su najveći kopneni grabežljivci na Zemlji, nevjerojatno su snažni, no i u iznimnoj su mjeri prilagođeni svojoj okolini stoga se sada nalaze u delikatnom položaju,” objašnjava. “To je njihova slabost u svijetu koji se mijenja brže nego što oni mogu pratiti. Dobro je poznato da im je sve teže i teže loviti zbog nestajanja leda s površine mora, no klimatske promjene utječu i na to kako se ženke brinu za svoju mladunčad.”

“Svoje jazbine rade na kopnu i u njima hiberniraju tijekom jeseni. Mladunčad se koti u jazbinama i u proljeće ih napušta. No, kako se led na površini mora povlači prema sjeveru, moraju putovati sve dalje i dalje kako bi pronašli hranu. Mjesecima nisu ništa jeli, stoga majke moraju uloviti tuljana unutar jednog ili dva tjedan. U protivnom će umrijeti od gladi, kao i njihovi mladunci. Populacija medvjeda po broju je jedinki sada stabilna, no ako se aktualni trendovi nastave, znamo da će za nekoliko godina biti u problemima.

Međutim, gubitak jedne vrste neće označiti i kraj problema, Arturo upozorava. “Kada dođe do narušavanja osjetljive ravnoteže, ekosustav vrlo brzo može propasti, i to na načine koje možda uopće ne možemo predvidjeti.” Važnost fotografije je u tom smislu očita, smatra Arturo. “Jacques Cousteau rekao je da ljudi štite samo ono što vole, a vole samo ono što im je poznato. Stoga, ljude možemo educirati kroz fotografiju, pokazati im ljepotu prirode te ih motivirati da pomognu u zaštiti onoga što je ugroženo.”

Arturo je prodajom fotografskih knjiga prikupio stotine tisuća eura i pomogao pokrenuti projekte obnove diljem svijeta te se nada da će još više ljudi postati zaštitnici prirode poput njega. “Stvar je u tome da svi klinci vole prirodu do određene dobi, no potom ta ljubav počne jenjavati i postane zaboravljena. Fotografija može vratiti tu fascinaciju, a kada postanemo svjesni da je ono što volimo ugroženo, žrtve koje kao društvo moramo podnijeti kako bismo zaštitili svijet i ne čine se tako strašne.”