“Jedna od specifičnosti rada na konceptualnom projektu umjetničke fotografije,” ističe Kaupo Kikkas, “je to da se na stvaranju slike više radi mimo fotoaparata nego kada je u pitanju uobičajena fotografija. Na smišljanje i planiranje ili pak traženje odgovarajuće lokacije možete potrošiti godinu i pol, a sa samim snimanjem možete biti gotovi za nekoliko sati.”

“Postupak nije uvijek toliko spor,” dodaje sa smiješkom, “ponekad slike dođu u trenu. No istina je da rad na ovakvim projektima može potrajati gotovo cijelo desetljeće. Kada se sve posloži i projekt bude gotov, uvijek ste kritični prema sebi, no proces može biti iznimno zadovoljavajuć s kreativnog gledišta.”

Kaupo dio svog vremena posvećuje uspješnoj karijeri kreativnog fotografa u svijetu glazbe, fotografira za naslovnice časopisa, postere i naslovnice albuma, a dio na umjetničke projekte kao što je Unutrašnji svemir. Upravo u umjetničkoj fotografiji Kaupo pronalazi prostor za predstavljanje radoznalih elemenata svog karaktera. “Mogu izraditi slike koje propituju karakter čovječanstva i svijeta koji smo stvorili,” objašnjava.

Ova rezonantnija, intelektualnija vrsta fotografija svakako je u konfliktu s većinom slika koje danas konzumiramo te Kaupo smatra da ovakvim projektima može biti teško probiti se kroz bujicu slika. “Količina fotografije u svijetu toliko je ekstremna da je često teško pronaći ozbiljnije autore jer nisu u istoj mjeri glamurozni. Njihov rad ne pruža trenutačno zadovoljstvo poput prekrasnih snimaka tropskih otoka, divljih životinja ili fotomodela. No tom se statusu važno suprotstaviti, a po tom pitanju staromodna umjetnička fotografija proživljava svojevrsnu renesansu. I dok mnogo primjera konceptualne fotografije uključuje aspekte boli ili zabrinutosti oko planeta i života ljudi, uvijek se trudim raditi slike na nježan i zanimljiv način koji će ujedno biti estetski privlačan.”

Prema Kaupovim riječima projekt je surealna kombinacija socio-antropoloških pitanja, inspiracije iz književnosti i mitoloških tropa, prikazanih u oštroj monokromatskoj tehnici, s ciljem poticanja uma kako gledatelja, tako i autora djela. Projekt je u obje svoje forme, izložbi i knjizi, popraćen prekrasnom originalnom pozadinskom glazbom te kraćim tekstovima koje su pisali suradnici i sam Kaupo. “Prateći tekst često je obavezan dodatak umjetničkim izložbama,” objašnjava, “premda gledatelje često zamolim da prvo samostalno pogledaju sliku i zapitaju se koje je njezino značenje, prije nego što iz teksta preuzmu tuđe ideje. To može biti najčišća reakcija.”

Kada je u pitanju fotoaparat Sony Alpha 7R IV, Kaupo priznaje da se njime koristi “na nevjerojatno staromodan način koji uključuje ručno fokusiranje i snimanje samo jednog kadra… stoga se sve moje pohvale odnose na nevjerojatnu kvalitetu tehnologije. S ovakvim fotoaparatom nećete naići na tehničke poteškoće na koje ćete gubiti vrijeme ili zbog kojih nećete moći snimati na određenoj lokaciji. Tako brzo možete postići ono što želite.”

“Zbog njegovog dinamičkog raspona i kvalitete slike,” nastavlja, “ne morate brinuti oko dodavanja svjetla ili pretjerivanja s ISO vrijednosti. Veličina datoteka i čistoća pri višim ISO vrijednostima znače da za umjetnike postoji malo ograničenja. Neke od fotografija otisnutih za izložbu duge su 1,5 m. Snimljene su pri ISO 800 bez straha od pojave šuma. Za naslovnicu časopisa bez problema možete raditi pri 3200. Ako je u pitanju polovica stranice, 6400 – nevjerojatno!”

Kaupo nadodaje kako ruku pod ruku s tom kvalitetom idu Alpha objektivi kojima se koristi. “Moram pohvaliti i objektive, jer je postupak izrade fotografija koje će biti otisnute u ovako velikim formatima izuzetno zahtjevan za optiku. Fotografije su se oduvijek producirale u većim formatima, no nikada u kvaliteti kakvu objektiv kao što je FE 24-70mm f/2.8 GM može pružiti.”

Koliko god planiranje trajalo, odnosno, koliko god planiranje projekta bilo učinkovito, projekt mora nekad završiti te je ta odluka jednako kreativna koliko i njegovi drugi dijelovi. “To vrijedi za sve vizualne umjetnike, glazbenike i pisce. Uvijek pričate priču, spajate stvari jednu s drugom, no potreban vam je signal da je projekt gotov. U svakom solo projektu često ćete se prepirati sami sa sobom. Vi ste i tužitelj i branitelj i sudac te vi morate donijeti odluku o završetku. U ovom je slučaju posljednja slika izložbe bila “Anđeo zaključka”. Ironično je da je slika sunčeve svjetlosti koja prodire kroz oblake bila jedna od najmanje planiranih. Samo se pojavila baš kada sam je trebao. Istinski dar prirode.”