“Tamo možete naučiti mnogo toga o samom sebi,” kaže Tobias Hägg, “a upravo to je jedna od stvari koje to mjesto čini privlačnim.” Mjesto o kojem Tobias govori je švedski dio Laponije, provincija koja čini najsjeverniji rub te zemlje i ulazi u Arktički krug.

Laponija je velika. Čini gotovo četvrtinu ukupne kopnene mase Švedske. Otprilike je velika kao Portugal odnosno dvostruko veća od cijele Švicarske. Također je mjesto ekstrema na kojem vladaju najhladniji uvjeti u cijeloj zemlji s temperaturama do -40 ºC, a ujedno je i dom najviše švedske planine Kebnekaise, nazvane prema kotlu. Viši od njena dva vrh uzdiže se, slobodan od leda, na malo više od 2096 m, a ispod njega rasprostire se suri ledenjak koji se mijenja prema godišnjim dobima.

U Laponiji je svoj dom našao i park prirode Vindelfjällen, kao i druga zaštićena područja, ledenjačke doline, jezera i šume u kojima žive sobovi, losovi, medvjedi, gorske kune, risovi i arktičke lisice. Da, Laponija je velika. I prekrasna. I opasna.

Kada gledamo Tobiasove slike, lako je izgubiti se u ljepoti te divljine, no kako on ističe, u njoj vreba veoma stvarna opasnost od toga da postanemo dezorijentirani, odsječeni te da propustimo vožnju kući. “To mi se jednom dogodilo i taj trenutak smatram ključnim,” prisjeća se. “Rano sam krenuo kako bih snimio izlazak sunca, no kada me helikopter trebao pokupiti stvorila se gusta magla te sam morao kampirati dva dodatna dana dok se magla nije digla.”

Dakle, to je mjesto na kojem se lako možete izgubiti. No to je i mjesto na kojem možete pronaći sami sebe. Ovo iskustvo Tobias je smireno proživio te je ono na njega ostavilo potpuno pozitivan dojam i osnažilo njegovu ljubav prema Laponiji. “To je bio prvi put da sam uistinu shvatio divljinu,” kaže, “opasnost i samoću zbog kojih se osjećate živo.”

Promišljajući o svojim iskustvima, Tobias činjenicu da sve više cijeni svoju domovinu smatra znakom osobnog razvoja. “Kada sam se počeo baviti fotografijom, želja mi je bila vidjeti svijet. Švedska me nikada nije u toj mjeri inspirirala jer ja sam iz Švedske, shvaćate? Vidite šume i jezera, sve prirodne ljepote, no na neki vam način prođu ispod radara… to je nešto što primijetite kada odete na skijanje. To je nešto obično.” Šveđani to nazivaju “sljepoća u zavičaju”.

“Naravno da sam znao za švedsku Laponiju, no ona kao da je zemlja unutar zemlje. Ljudi uglavnom ne putuju tako daleko na sjever. Stoga sam nastavio putovati svijetom kako bih iskusio veće planine i više vodopade, uvijek pokušavajući naći odredište koje će biti još impresivnije od onog prethodnog. No najzadovoljniji sam otkad sam se vratio kući. Kada sam konačno posjetio Laponiju,” nastavlja, “imao sam osjećaj da je to nešto posve novo, no i veoma osobno za mene. To je bio početak svega. Tako sam se zaljubio u nju.”

Sada mu je želja dokumentirati Laponiju na način koji će pokazati njene nevjerojatne prirodne ljepote, zajedno s njenom zastrašujućom prostranošću i negostoljubivošću. Konkretno, Tobias želi drugim objasniti to što osjeća kada je u posjeti dalekom sjeveru. To nije lagan zadatak, no njegove ga fotografije ispunjavaju. Što je onda potrebno da bi se takvo mjesto ovjekovječilo? “To je još jedna divota,” kroz smijeh će, “Laponija će vas natjerati da zaslužite svoje fotografije.”

“Zemljopisni opseg ovog projekta je ogroman, mogli bismo reći da je velik poput samog teritorija,” kaže. “Tamo nema puno cesta, a vrijeme se konstantno mijenja, stoga neka područja mogu biti gotovo potpuno nedostupna u pojedino doba godine. To je mjesto za koje sam trebao pripremiti odgovarajući fotografski odgovor, jer raditi s krajolikom koji je tako prostran i prazan nije bilo uobičajeno za mene.”

Tobias kaže da su mu u pomoć priskočili njegovi Sony Alpha fotoaparata i objektivi, uključujući fotoaparat Alpha 7R IV i objektive poput modela FE 16-35mm f/2.8 GM, FE 24-70mm f/2.8 GM, FE 70-200mm f/2.8 GM OSS II i FE 100-400mm f/4.5-5.6 GM OSS. “Kako tamo nema cesta, pješačimo, skijamo ili se koristimo motornim saonicama,” upućuje nas, “stoga je iznimno važno da je oprema mala i lagana. Možda čak i važnije od toga je kako se nosi s ekstremnim temperaturama. Snimao sam u mećavama i pri -40 ºC, a moja ja oprema uvijek radila savršeno.”

“Budući da sam za snimanje iz zraka, snimanje videozapisa te za dnevno i noćno snimanje krajolika želio imati različite kombinacije opreme, nije stvar samo u prenosivosti na pojedinim ekspedicijama,” dodaje “već i u tome da na duga putovanja mogu ponijeti više toga. Uglavnom sa sobom nosim svu svoju opremu, a velika prednost divljine je ta da opremu kojom se ne koristim mogu ostaviti u šatoru, tamo nema nikoga tko bi je mogao ukrasti!”

Jedan od način na koji Tobias interpretira krajolik je fotografiranje iz helikoptera. “To mi omogućuje da obuhvatim veća područja, a zahvaljujući senzorima punog kadra i visoke rezolucije Sony fotoaparata, kao i stabilizaciji slike koja neutralizira vibracija helikoptera, mogu snimati slike kvalitetnije od onih koje bih dobio koristeći se dronom,” kaže.

Njegove najdojmljivije slike možda su one ljudske prisutnosti u krajoliku. “Kada sam na lokaciji, u svoje kompozicije uključujem ljude, bilo da sam to ja, neki moj prijatelj ili lokalni Laponac,” objašnjava. “Time se u kontekst stavlja veličina, a često i surovost divljine, te gledatelju pomaže vidjeti je iz moje perspektive. U protivnom će mu možda biti teško pojmiti to što gleda.”

Vrijednost ovoga je očita, pogotovo na snimkama na kojima čamci i kajaci plove netaknutim jezerima ove regije, koje bi u protivnom izgledale gotovo apstraktno. “Također sam primijetio da slike ove vrste izgledaju bolje otisnute u velikim formatima nego prikazane na malim zaslonima jer je tada vjerojatnije da će ih gledatelj u potpunosti proučiti, a ne samo prijeći preko njih,” kaže.

Naravno, ovakvi hvalospjevi divljini imaju i svoju negativnu stranu, rizik da će je previše ljudi doći posjetiti i tako promijeniti njenu atmosferu ili joj čak naštetiti. “To je definitivno razlog za brigu,” priznaje Tobias. “Uvijek kada posjećujete ovakve lokacije morate biti odgovorni. Nasreću, mnoga od tih mjesta jednostavno nemaju nazive ili je pak toliko teško doći do njih da većina ljudi niti ne razmišlja o tome da ih posjeti. Ako mi pođe za rukom snimiti zaštićene vrste, primjerice arktičku lisicu, vodim računa da ne objavim ništa što bi odalo lokaciju.”

“Na primjer, želim pokazati kako klimatske promjene doprinose povlačenju ledenjaka na masivu Kebnekaise te kako Laponci na to reagiraju ili pak na rudarenje i deforestaciju. Moja iskustva u Laponiji probudila su u meni novi ponos na krajolik Švedske, kao i na samog sebe. Kada sam tek počinjao, sve se svodilo na to da napravim fotografiju koju ću moći ponijeti kući, no sada je u jednakoj mjeri naglasak i na pustolovini, istraživanju i samom boravku na toj lokaciji. Čak i da je ne fotografiram, ponovno bih joj se vraćao. Nadam se da ću, uz malu pomoć svoje Sony opreme, doprinijeti i zaštititi Laponije.”