Što je zadatak dokumentarnog fotografa? Tražiti istinu? Pretočiti divlje ekstreme ljudskog doživljaja u nešto što će naići na odjek? Odgovoriti na ono što ih fascinira na najautentičniji mogući način? Jedna je stvar sigurna, slike Brendana de Clercqa snimljene iza kulisa Nizozemskog nacionalnog baleta ispunjavaju sve kriterije.

Brendanovo divljenje plesu i plesačima datira odavno. “Kao klinac obožavao sam breakdance,” povjerava nam, “a kada sam postao fotograf, moja se fascinacija više usmjerila na estetiku. Danas, bilo da se bavim dokumentarnim radom, modom, uličnom fotografijom ili čak portretima, veoma sam svjestan načina na koji se neka osoba kreće, kako stoji i hoda.”

To nas pak dovodi do baleta, spektakla preciznih pokreta i tehničkog vokabulara. No Brendan nije želio snimiti seriju tipičnih slika plesa. “Nisam tip koji želi fotografirati na pozornici, kao ni snimati fotografije koje su inscenirane do savršenstva. Želim vidjeti pozadinu izvedbe: treniranje, stres i napore izvođača. No želim prikazati i njihovu gracioznost.”

Što onda savršenstvo predstavlja u dokumentarnoj fotografiji? “U biti se radi o slici koja vas povezuje s pričom,” Brendan odgovara, “a to znači da nije bitno ako nije posve izoštrena, ako je u kadru i moja sjena ili ako je svjetlo pregrubo. Slika jednostavno mora komunicirati poruku. Imao sam veliku sreću i dobio priliku fotografirati Nacionalni balet na ovaj način, jer nam inače nije dozvoljeno snimati iza kulisa te je za to potrebno dobiti odobrenje što je proces od više koraka. No razumjeli su moj način rada i da će rezultat biti prekrasan ako mi dopuste da radim.”

Dio Brendanova pristupa je povezivanja sa subjektima, što se najbolje vidi na fotografiji Maie, koja je plesala glavnu ulogu u produkciji Labuđeg jezera Nacionalnog baleta, dok sjedi u kutu pozornice u trenutku tihe kontemplacije. “Znam kako razgovarati s ljudima i brzo se mogu povezati s njima. Zato i jesam portretni fotograf. Maia i ja smo već ranije uspostavili dobar odnos, stoga sam je za ovu fotografiju samo zamolio da sjedne i razmišlja o svom putu.”

“U neku je ruku slična meni,” nastavlja, “kao mala doselila se u novu zemlju, a uz to je na umu imala zahtjevnost treniranja baleta. Čak i dok samo sjedi, njeno tijelo instinktivno zauzima pozu i pruža stopala. Stoga, dok je gledala u daljinu, razmišljajući o svojoj priči, odabrao sam taj trenutak da je fotografiram. Taj tihi trenutak u kojem možete vidjeti njenu gracioznosti i njenu unutarnju borbu.”

Radeći uglavnom u monokromatskom stilu, koji istovremeno sliku pojednostavljuje i podaruje joj autentičnost, Brendan je bio svjestan da će u tom efektu njegovi subjekti uživati jednako kao i on. “Odrastao sam u fotolaboratoriju u kojem je moj otac razvijao crno-bijele fotografije i gledao fotografije Magnumovih fotografa, stoga je monokromatski stil dio mene. No, dio je i scenske umjetnosti. To je stil Jamesa Deana i Marilyn Monroe, Beatlesa i Rolling Stonesa te, kada je balet u pitanju, Nurejeva i Fonteyn.”

Osim toga, zbog prirode dokumentarne fotografije rijetko ćete imati potpunu kontrolu nad lokacijom ili svjetlom, a to se pokazalo istinitim i u Brendanovu slučaju. No, to neće utjecati na fotografa opremljenog fotoaparatima i objektivima koji se mogu prilagoditi. “Vi ne odlučujete kada će se trenuci dogoditi,” potvrđuje, “no morate biti spremni. Za ovaj sam se projekt koristio fotoaparatom Sony Alpha 7R III. Iako sam se u međuvremenu prebacio na modele Alpha 7R IV i Alpha 7R V, stalno mu se vraćam zbog kombinacije rezolucije i automatskog fokusiranja,” nastavlja. “Slike mogu obrezivati ili ispisati u velikim formatima znajući da će se odlikovati fantastičnim detaljima. Kada su situacije poput baleta u pitanju, znam da će mi pružiti kvalitetu kakvu takvi trenuci zaslužuju.”

Čak i prilikom rada sa subjektima u pokretu te u uvjetima slabog osvjetljenja, “oči trebaju biti dobro fokusirane,” kaže Brendan, “jer se u njima krije priča. Nasreću, ovi fotoaparati sa sustavima automatskog fokusiranja koji otkrivaju oko baš su i osmišljeni da vam to pruže, baš svaki put, čak i ako su plesači u sjeni ili ako se uslijed pokreta okrenu od objektiva.”

U takvim situacijama Brendanu u pomoć priskaču Sonyjevi brzi objektivi, uključujući modele FE 24-70mm f/2.8 GM i FE 35mm f/1.4 ZA. “Više svjetla znači brže fokusiranje,” objašnjava, “a to mi veliki otvori blende ovih objektiva omogućuju. Osobno obožavam svestranost 24 – 70 mm objektiva i njegovu konstantnu svjetlinu. To je objektiv koji ću uvijek imati sa sobom. 35 mm objektiv mi pak omogućuje da snimam u mraku, a pozadine će jednostavno nestati pri maksimalnom otvoru blendu, što znači da ćete moći postići da vaši subjekti izgledaju fantastično gotovo bilo gdje.”

“Ovakvi projekti za mene vraćaju ljubav u fotografiju,” Brendan zaključuje. “To je prilika da kroz vlastitu fotografiju odražavam strast drugih, reagiram na njihove talente, emocije, gubitke i postignuća. Želim zaviriti u živote ljudi i ovjekovječiti njihove priča, a moja Alpha oprema ima veoma važnu ulogu u tome.”