Sa svojim upečatljivim monokromatskim uličnim prizorima visokog kontrasta, dojmljivim prednjim planovima i tajanstvenim siluetama figura, fotografije Garyja Williamsona iznimno su snažne, a postaju još dojmljivije kada saznate da je Gary slijep.

Možda to i ne bi trebalo čuditi, jer su – kako Gary otkriva – mnoge tehnike kojima se koristi kako bi se nosio s gubitkom vida u svakodnevnom životu zapravo iste one koje stoje iza uspješne fotografije. No prvo se neizbježno nameće pitanje: „Kako?” Kako netko može stvarati u vizualnom mediju bez onoga što se podrazumijeva kao normalan vid?

„Naravno, to me često pitaju,” započinje Gary, „i razumijem zbunjenost, ali pitanje dotiče jednu od mojih fotografskih misija. Ljudi misle da sljepoća znači da čovjek ne vidi ništa, ali ljudski vid ima mnogo razina. To je ogroman spektar. Iako mi je vid zamagljen do te mjere da je prepoznavanje nekih stvari gotovo nemoguće, još uvijek postoje stvari koje mogu vidjeti i načini na koje mogu zabilježiti svijet oko sebe. Moj jedinstveni način gledanja dodatno je potaknuo moju kreativnost — i upravo zato želim svoj ‘invaliditet’ preoblikovati u ‘drugačiju sposobnost’.”

„Za mene je kontrast presudan,” objašnjava Gary. „Što ga je više, to bolje vidim. Primjerice, lakše se mogu uspeti uz stepenice nego sići niz njih – ako je svjetlo na pravom mjestu. Sjene i istaknuta svjetla pomažu mi procijeniti dubinu i visinu. Kad gledam u sunce, gotovo ništa ne vidim, ali kad mu okrenem leđa, vid mi se znatno poboljša. Moj vid ovisi o svjetlu i sjeni, pa upravo te elemente tražim na zaslonu fotoaparata kako bi i moje fotografije uspjele.” Gary najčešće fotografira širokokutno: „Razlog je taj što mi se vid brzo pogoršava s povećanjem udaljenosti,” kaže. „Elemente u prednjem planu vidim jasnije nego one u daljini, pa me zanima ono što mi je doslovno pod nogama. Tu često počinjem graditi kadar – što je, naravno, još jedna snažna kompozicijska tehnika u fotografiji. Udaljeno stablo me neće nadahnuti jer ga vjerojatno uopće ne vidim! Ali ceste, rubnjaci, stepenice, uzorci ” „…upravo te uvodne linije i okviri ono su što tražim,” nastavlja. „Zatim u daljini tražim kontrast – svijetlo nebo, vrata ili kraj tunela – a ako je riječ o uličnoj fotografiji, čekam da netko prođe kroz kadar. Ponekad se postavim na isti način, ali snimim autoportret ili zamolim nekoga da stane na pravo mjesto”.

Kad je riječ o drugim vrstama slika, Gary se oslanja na svoj sluh da bi odabrao prilike. „Budući da su moja druga osjetila postala mnogo važnija u mom svakodnevnom životu, otkrio sam da mi pomažu i u fotografiji,” objašnjava. „Na primjer, osobe oštrog vida često smatraju da je njihov vid dominantan drugim osjetilima, no ja ću često čuti priliku, a ne vidjeti je, poput glazbenika koji svira na ulici ili nekoga tko razgovara na telefon, i tako napraviti dobru snimku. Kada se pak približim, ponovno ću potražiti kontrast.”

Prilagodljivost i hrabrost dugo su dio Garyjeve priče. Dok je 1990-ih putovao Europom, nasljedna bolest vidnog živca pojavila se gotovo preko noći, što je značilo da je morao pronaći put kući iz Gibraltara bez sposobnosti da vidi ili čita kartu. No upravo su te nedaće oblikovale njegovu životnu priču. „Moj pristup je uvijek bio ne gledati na ono što je izgubljeno, već na ono što je moguće”, kaže on. „Nikada nisam promišljao o gubitku vida, već o tome kako se natjerati da postignem nešto što je u mojoj moći. Ili se nosite s time ili ne, ali ako se previše fokusiraš na gubitak, to te može vas deprimirati”. Stoga sam pomislio, ako sam mogao to putovanje odraditi s 18 godina u tim okolnostima, mogu učiniti sve. „Iako je studirao filmsku fotografiju na akademiji prije nego što je izgubio vid, Gary se nije vratio fotografiji sve dok digitalni fotoaparati nisu postali jednostavniji za korištenje za slabovidne. „Tada me fascinirao način na koji jedan kadar može ispričati priču, izazvati emociju ili postaviti pitanje u umu gledatelja,” prisjeća se, „no upotreba filmskih kamera nije bilo moguća za mene nakon pojave bolesti, pa sam se umjesto toga koristio pastelama i ugljenom kako bih prikazao svijet onako kako ga ja vidim. Iz potonjeg je došla ideja o radu u crno-bijeloj tehnici i zato mi se još uvijek sviđa.”

Fotoaparati iz najnovije Sony Alpha serije dizajnirani su s naglaskom na prilagodljivost, a kao dio Sonyjeva doprinosa Svjetskom danu vida, Gary se koristi Sony Alpha 7C II u kombinaciji s objektivima FE 16 – 25 mm f/2.8 G, FE 24 – 50 mm f/2.8 G i FE 20 – 70 mm f/4 G. Ovaj fotoaparat uključuje niz značajki pristupačnosti za slabovidne fotografe, uz standardne funkcije koje postaju još važnije kada je vid oštećen.

„Najviše me iznenadila učinkovitost funkcije čitača zaslona na fotoaparatu Alpha 7C II,” kaže Gary. „Nikada prije nisam radio s tim modelom, ali zahvaljujući čitaču, osjećao sam se ugodno već nakon jednog dana. Navikao sam upotrebljavati glasovne funkcije na uređajima poput tableta ili telefona, i kao što na ulici koristim druga osjetila, tako mi i ovdje pomažu da u glavi stvorim sliku o funkcijama fotoaparata „Čitač mi prenosi sve – od osnovnih postavki poput brzine zatvarača, otvora blende, ISO vrijednosti i načina fokusiranja, pa sve do detalja o specifičnim funkcijama, poput intervalometra koji koristim za autoportrete. To je sjajno s tehničkog stajališta, ali i pozitivno utječe na moj doživljaj fotografiranja. Fotoaparat koji govori jasno pokazuje prolaznicima da sam slabovidan, dok korištenje povećala od 20x s licem prislonjenim uz zaslon često privlači neželjenu pozornost. Jednom me netko pitao zašto njušim fotoaparat! Čitač zaslona mi pomaže da se osjećam opuštenije u prometnim okruženjima.”

Gary je pohvalio i izgled i rukovanje fotoaparata Alpha 7C II. „Mogu ga upotrebljavati jednom rukom, što je prednost, a kotačići i priključci također su vrlo dobro dizajnirani. Fotografi koji vide po dodiru mogu razlikovati tipke, što znači da ne moraju skretati pažnju s tražila, no za mene je to još važnije. Pomaže mi čak i poznat zvuk pritiskanja tipke, jer tako znate da ste je dovoljno pritisnuli. „Garyju se svidjelo i vrhunsko automatsko fokusiranje fotoaparata Alpha 7C II, što je prednost za sve fotografe. „U njega se stvarno možete pouzdati da će se fokusirati i postići najoštriji fokus,” kaže, „a praćenje dodirom posebno mi je korisno. Uz dovoljno kontrasta, mogu uočiti lik na zaslonu, dodirnuti ga i znati da će ga fotoaparat savršeno pratiti dok snimam.”