Dok se 2021. svijet još oporavljao od lockdowna uzrokovanog epidemijom bolesti COVID-19, dokumentarni fotograf Andrea Frazzetta počeo je primjećivati nešto neobično kada bi svog sina vodio u park. “Moj je klinac prvih nekoliko puta bio preplašen,” povjerava nam. “Ta mu je okolina bila nepoznata i nije se osjećao sigurno. Tada sam shvatio da je on većinu svog života do tada proveo unutar četiri zida. Iako je moje iskustvo očito bilo drugačije, osjetio sam sličnu potrebu da se riješim traume i gubitaka godine iza nas.”

Andrea je znao da kao roditelj nešto mora poduzeti. Morao je pomoći svom sinu povezati se s prirodom, a pritom se nadao da će i sam pronaći radost u boravku na otvorenom. Srećom, uskoro je pronašao rješenje za oba problema, a imao je i priliku svoje fotografske vještine primijeniti za nešto što će donijeti veselje. “Kako su sve škole još uvijek bile zatvorene, počeli smo razmišljati u drugom smjeru,” objašnjava. “Pronašli smo školu u prirodi, vrtiće koji potiču djecu da uče na otvorenom, a ne u razredu. Upisali smo sina u jedan takav vrtić u okolici Milana i odmah me oduševilo sve u vezi s njim. Boravak djece u prirodi, njihovi doživljaji i vizualni dojam svega.”

Dakle, svega nekoliko mjeseci nakon teških trenutaka fotografiranja iscrpljenih liječnika i sestara na odjelu za liječenje koronavirusa u Bergamu, Andrea se našao na posve drugačijem mjestu, i fizički i emocionalno. Iako se njegova fotografija sada tematski uvelike razlikovala od njegovih prethodnih radova, njegova želja da ispriča priču ostala je nepromijenjena, kao i vještine kojima ju je ispričao.

“Kao dokumentarni fotograf u tim sam školama uočio odličnu priliku,” objašnjava, “kao i nešto od čega bi mnogo djece moglo imati koristi, ako svojim fotografijama uspijem proširiti glas o njima. Unutar četiri zida smo čak i prije epidemije koronavirusa provodili previše vremena, bilo da se radilo o kućama, razredima ili uredima.”

Počevši sa školom u prirodi koju je njegov sin pohađao u Milanu, Andrea je naredna tri mjeseca proveo fotografirajući šest takvih škola, provodeći između tjedna i deset dana u svakoj. “Bile su to škole diljem Italije,” objašnjava. “Neke u prirodi kraj gradova, a neke u planinama ili na obali. Bilo je stvarno divno posjetiti ih.”

Kako Andrea kaže, tajna uspjeha tih priča svela se na kombinaciju terenskih vještina, tehničkih značajki Alpha fotoaparata i, najvažnije, vremena. “Kada radim za časopise ili novine, za zadatak uglavnom imam malo vremena,” objašnjava, “no za ovaj sam projekt primio sredstva organizacije National Geographic Society koja je pomagala fotografima kako bi lakše mogli raditi u svojim zajednicama. Dodatno vrijeme omogućilo mi je da podrobno upoznam svaku lokaciju, a čak je utjecalo i na promjenu stila fotografija koje sam snimao.”

Andrei su fotoaparati Sony Alpha 7R III i 7R IV pomogli na različite načine. “Kao i kada je moj redovni posao u pitanju, koristio sam se dvama kućištima kako ne bih trebao mijenjati objektive,” objašnjava, “stoga je stvarno bilo korisno što su ta kućišta tako mala i lagana. Za potrebe kompozicije mnogih snimaka koristio sam se zaslonom koji bih rasklopio kako bih mogao snimati u razini struka ili niže. Tako sam se mogao spustiti do razine očiju djece, a i u manjoj sam mjeri odavao dojam da fotografiram. Kada podignete fotoaparat do svog oka, ljudi će, uključujući djecu, reagirati na različite načine.”

Andrea tvrdi da je ključna bila i mogućnost tihog snimanja fotoaparata serije Alpha 7R, kao i njihova brzina fokusiranja. “Tihi zatvarač promijenio je pristup dokumentarnom radu,” objašnjava, “jer pruža alternativni način za rad s potpunom slobodom i većom dozom vjerodostojnosti. Što se tiče automatskog fokusiranja fotoaparata, ono je izuzetno. Istina je da sam imao više vremena na raspolaganju nego inače, no to ne znači da sam mogao propustiti prolazne trenutke. Čak i kada sam se koristio brzim objektivima kao što je FE 50mm f/1.4 ZA, fotoaparat je pronalazio savršeni fokus u trenu.”

“Zanimljivo je da nakon što sam proveo nekoliko tjedana promatrajući djecu u prirodi, stekao sam dojam da su fokusiranija nego u učionici,” Andrea zaključuje. “Iako to ne biste očekivali, zapravo su mirnija. Stoga zaista moramo promisliti o načinu na kojih ih obrazujemo. Očito je da postoji bolji način.”

I kod sebe je također primijetio promjene. “Kako sam fotografirao ležernijim tempom i više vremena posvećivao promišljanju, mislim da se to odrazilo na fotografije. Razlikuju se od onih koje inače snimam, mirnije su i nježnije, a to pak po meni odražava prirodno okruženje.”

“Tijekom epidemije koronavirusa mnogi od nas razmišljali su o životnim promjenama,” zaključuje, “no koliko je nas ta razmišljanja provelo u djelo? Zbližavanje s prirodom kroz ovaj projekt bilo je velika prilika za mene. Donijelo mi je osjećaj sreće. Sreće što sam živ, sreće što sam imao priliku vidjeti kako su djeca prigrlila svijet prirode, sreće što sam ponovno imao priliku biti fotograf.”