Na nebu iznad nacionalnog parka Zakouma u Čadu vojni transportni zrakoplov C-130 spušta se prema gruboj pisti usred udaljene šikare. Njegovi putnici su petero ugroženih crnih nosoroga koji se vraćaju u ovo područje. To predstavlja vrhunac godina planiranja, a za ovakve trenutke fotografi poput Marcusa Westberga žive.

Ekosustav Greater Zakouma prostire se na preko 28 tisuća kvadratnih kilometara te je jedno od posljednjih savanskih staništa u središnjoj Africi. To je mjesto nevjerojatne bioraznolikosti, uključujući velike sisavce poput slonova, lavova, bizona i žirafa. No, jedna ključna životinja nedostaje već više od 40 godina – crni nosorog. Bezobzirnim krivolovom tijekom 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća uništena je cijela populacija, no sada je povratak crnog nosoroga doveo Marcusa u ovaj kutak svijeta.

„Povratak nosoroga u Čad jedna je nevjerojatna priča o uspjehu”, objašnjava Marcus, „i to ne samo zbog nosoroga. Do ovoga nikada ne bi došlo da je Zakouma bila proglašena utočištem divljih životinja. Park je zbog krivolova na bjelokost izgubio 90 % populacije od 4000 slonova, sve dok 2010. nije došla neprofitna udruga African Parks koja se bavi zaštitom prirode. Sada je broj jedinki divljih životinja ponovno u porastu, krivolov na slonove je u suštini zaustavljen te je odlučeno da je kucnuo čas da se uspostavi održiva populacija crnog nosoroga.”

Udruga African Parks angažirala je Marcusa da dokumentira razna područja pod njihovom zaštitom te je u zemlji već proveo nekoliko tjedana prije nego što su nosorozi stigli. „Iako je glavna snimka bila ona s puštanjem nosoroga,” kaže, „cijela je priča bila mnogo opširnija od samog tog trenutka Bilo mnogo toga za snimiti: izgradnju obora u kojem su nosorozi proveli prvih nekoliko tjedana, iskrcavanje samih sanduka, uglednike kako prisustvuju događaju, zatim timove rendžera koji idu od sela do sela i pripremaju mještane na prisutnost nosoroga u području. Moje slike moraju ispričati cijelu priču jer se one upotrebljavaju u priopćenjima za medije, godišnjim izvješćima i objavama na društvenim mrežama.”

Kada Marcus objašnjava svoj zadatak, postaje jasno kako su mentalna i fizička snaga podjednako važne kao i tehničke vještine u ovom polju. „Stvarnost ovakvih inicijativa, pogotovo kada uključuju putovanja na velike udaljenosti i prelaske međunarodnih granica, je ta da stvari rijetko idu po planu,” nastavlja. „Morate se moći prilagoditi i biti usredotočeni. Ovog je puta to značilo da se je snimanje u zoru u umjerenim uvjetima, uz prekrasno, toplo svjetlo, zbog kašnjenja pretvorilo u snimanje u paklenim uvjetima sredine dana. Kako i kod svih drugih vrsta fotoreportaža, uvjete u kojima radite stvarno ne možete birati. Ako se stvari počnu događati u podne, onda su vrućina i jarko svjetlo uvjeti u kojima radite.”

I tako je došao veliki trenutak. Nakon 36 sati u tranzitu, tijekom kojeg su prešli preko 4300 kilometara sa zaustavljanjima u Zambiji i Burundiju, nosorozi – inače vrsta koja i nije baš poznata po blagoj naravi čak ni u idealnim okolnostima – su razumljivo bili pod stresom: dezorijentirani, gladni i žedni. „Ne treba ni spominjati da je dobrobit nosoroga bila na prvom mjestu, a ne fotografiranje,” Marcus napominje, „u oborima ne smije biti nikoga kad u njih ulaze nosorozi, iz jasnih razloga. S druge stane, snimanje iza ograde od drvenih kolaca bez otvora nije nimalo idealna pozicija.”

Njegovo rješenje? “Za svaki je obor napravljeno betonsko korito za vodu ukopano u zemlju ispod ograde i to tako da je stršalo 20 cm sa svake strane. Kako razina vode u koritu nije dosezala posve do dna ograde, ostalo je nešto prostora za par ruku i fotoaparat,” objašnjava. „Iako nosorozi imaju loš vid, svejedno mogu dobro otkriti pokret. Prema uputama glavnog veterinara nisam smio pomicati ni sebe ni fotoaparat dok su nosorozi gledali prema meni kako ih ne bih uznemirio. S time nisam imao problema, barem ne do trenutka kada je jedan od njih odlučio doći do korita napiti se i umalo mi izbio fotoaparat iz ruku u vodu.”

Naposljetku je samo posljednja ženka bila dovoljno mirna da je veterinar smatrao da mogu pokušati. Marcus je tako imao samo jednu priliku snimiti trenutak puštanja nosoroga. „Zaista ne mogu sa sigurnošću reći bi li mi ova snimka uspjela bez fotoaparata Sony Alpha 1,” prisjeća se Marcus. „Zakretni zaslon, automatsko fokusiranje s funkcijom praćenja očiju, mogućnost kontinuiranog snimanja u načinu rada za uzastopno snimanje niza fotografija… Bolje da ne razmišljam o tome kako bi ovo završilo da nisam imao tako napredan fotoaparat.”

No vjerojatno najvažnije od svega bila je mogućnost Sonyjevih fotoaparata da rade potpuno nečujno. „To se zaista pokazalo ključnim. Glasno škljocanje zatvarača zasigurno bi uznemirilo nosoroge. Sjećam se kada sam prije nekoliko godina pješke pratio crne nosoroge. Satima smo ih tražili, a šikara je bila dovoljno gusta da smo im se mogli poprilično približiti. No škljocanje ih je smjesta preplašilo. Uspio sam napraviti svega tri slike prije nego što su nestali.”

Za fotoreportere specijalizirane za zaštitu prirode poput Marcusa, veličina i težina također su važan čimbenik. „U radu upotrebljavam tri fotoaparata Sony Alpha 1. Kako mijenjanje objektiva tijekom snimanja uglavnom nije opcija, sva tri imam na sebi. Tijekom premještanja nosoroga uglavnom sam se koristio objektivima FE 12 – 24 mm F2.8 GM, FE 24 – 70 mm F2.8 GM II i FE 70 – 200 mm F2.8 GM OSS II,” napominje. „Općenito govoreći, potrebna mi je oprema koja me neće opteretiti više nego što je neophodno, pogotovo ako želim udobno nositi sva tri fotoaparata odjednom i to dok se krećem na 40 stupnjeva bez asistenta, istovremeno noseći svoj dron i još nekoliko objektiva fiksne žarišne duljine u torbi. Kada snimam divlje životinje na terenu, ubacim i nekoliko velikih telefoto objektiva.”

Snimanje ovakvih trenutaka ne svodi se samo na zadovoljstvo time da nakon izazovnog snimanja imate dojmljive slike, već je bitno i ono za što će se te slike upotrijebiti. “Ključna riječ ovdje je svakako „dojmljivo”, odgovara Marcus kada smo ga pitali o ulozi fotografije u poticanju pozitivnih promjena. „Gledajte, ne smijemo prenaglasiti važnost fotografije. Tijekom ovog premještaja ja sam bio svega jedan dio ogromnog timskog rada. No ovakve inicijative ovise o darežljivosti donatora, a u svijetu prikupljanja donacija vizualni materijali imaju značajnu ulogu. Moramo ljudima privući pažnju.”

Marcus je mišljenja da isticanje ovakvih inicijativa može imati snažne utjecaje i na lokalne odnose. “Zemlje poput Čada ne uživaju puno pozitivnog publiciteta, stoga je važno promicati priče o uspjehu, poput ove. To potiče osjećaj ponosa i spremnost na pružanje podrške kod lokalnog stanovništva, što je od ključne važnosti jer parkovi sami ne mogu zaštititi ove životinje. Društvo je ključno za pružanje sigurnosti. Osim toga, ovo je naposljetku njihov dom i njihova priča. Svakako želite postići osjećaj vlasništva i poistovjećivanja na lokalnoj razini. Međutim, većina ljudi koja živi u okolici parka nosoroge neće nikad vidjeti uživo, to su plahe životinje u velikom parku u kojem je šikara gusta, stoga je lijepo imati ovakve materijale koje možete podijeliti s njima.”

Isto razmišljanje može se primijeniti i šire. “S obzirom na stanje u svijetu, mislim da bi nam malo dobrih vijesti svima dobro došlo,” Marcus promišlja. “Fotografi poput mene imaju sreće da tome mogu pridonijeti, prikazati napore ljudi koji se trude svijet učiniti ljepšim mjestom. No u kratkom trenutku kada se odvija nešto što svijet mora vidjeti, stvarno ne želite petljati po kompliciranoj opremi ili brinuti hoće li fotoaparat ili objektiv doista moći snimiti sve ono što želite snimiti.”