Protežući se u smjeru sjevera od Flamborough Heada prema Fileyu, obala oko litica Bempton jedna je od najspektakularnijih u Ujedinjenoj Kraljevini. Također je dom uspješnih populacija morskih ptica. Međutim, s obzirom na strme litice od krede koje se mjestimice uzdižu više od 100 metara, zbog kombinacije sjevernomorskog vjetra i vrtoglavice neće biti baš jednostavno fotoaparat držati dovoljno mirnim da biste ih snimili.

Fotograf divljih životinja Drew Webb zna sve o borbi protiv podrhtavanja fotoaparata. Godinama posjećuje ove litice, kao i druge divljine diljem Ujedinjene Kraljevine, fotografirajući njihove stanovnike uz prekrasnu jasnoću. No za Drewa podrhtavanje nije samo povezano s okolišem te je kod njega ono izraženije nego kod većine ljudi kada drže dugačke objektive.“S otprilike 10 godina mi je dijagnosticirano zdravstveno stanje koje se naziva benigni esencijalni tremor”, započinje. “Uzrokuje nehotično podrhtavanje šake i ruke, što očito otežava držanje fotoaparat dovoljno mirnim za postizanje oštre snimke.”Drewovo zanimanje za fotografiju i divlje životinje započelo je na putovanjima u Škotsku gdje je vidio bukoče i fotografirao ih kroz prozor automobila djedovim starim fotoaparatom Kodak Retinette, no trebalo je neko vrijeme da zaista zavoli fotografiju. “Kao što možete zamisliti, to nije bio sjajan fotoaparat za snimanje udaljenih ptica grabljivica. Iako sam volio fotografirati njime, nikada nisam mislio da fotografija može biti karijera. Polagao sam maturu, užasno to odradio, napustio školu i zapravo nisam znao što sa sobom.”

“Uzeo sam godinu dana pauze. Upisao sam medijski tečaj, stekao strukovno zvanje, a zatim diplomu iz fotografije. Tijekom tog vremena prvi put sam primijetio kako podrhtavanje utječe na moje fotografiranje. Radili smo vježbu kojoj je cilj bio vidjeti koliko spor zatvarač može biti kada fotoaparat držimo u ruci. S 50 mm objektivom spustio sam se na 1/125 s. Bio sam ponosan na to, no sljedećeg dana primijetio sam da su svi ostali bili na 1/50 s ili čak niže.”Ta vježba demonstrira “recipročno pravilo”, jednostavnu jednadžbu koja kaže da će brzina zatvarača vjerojatno morati biti barem recipročna vašoj žarišnoj duljini da bi se na fotografiji izbjeglo zamućenje uslijed pokreta. Na primjer, ako snimate pri 50 mm, trebali biste razmatrati brzinu zatvarača od najmanje 1/50 s.Drew je bio zaposlen u trgovini fotografske opreme, a tamo je njegovo drhtanje netko prvi put primijetio. “Pakirao sam kutiju za kupca za kojeg se ispostavilo da je liječnik. Pitao me koliko dugo se već oporavljam! Mislio je da je podrhtavanje uzrokovano time što sam na odvikavanju. To je bio prvi put da sam kao odrasla osoba shvatio da drugi ljudi to mogu primijetiti.” U kombinaciji sa spoznajom da su mnoge njegove slike snimljene telefoto objektivom zamućene, za Drewa je to bio početak potpunog prihvaćanja svog stanja.

“Stvar je u tome”, nastavlja, “do sam do tog trenutka bio psihološki uvjeren, unatoč dokazima, da podrhtavanje ne postoji. Ili bih se pak izvlačio iz situacija u kojima je bilo problem. Tako sam odlučio da jednostavno neću raditi pri dugim žarišnim duljinama, već da ću se držati onih koje više opraštaju pogreške, kao što su 35 mm i 50 mm.”No tijekom karantene zbog bolesti Covid-19 ponovno je otkrio svoje zanimanje za divlje životinje, a zajedno s njim i odlučnost da ne dopusti da ga podrhtavanje sputava. “Kad su nam dopustili odlaske u šetnju, ponio bih svoj 70 – 200 mm objektiv do lokalnog jezerca za patke i fotografirao njime koliko sam mogao, ali kao što svi fotografi divljih životinja znaju, uvijek želite sve veću i veću žarišnu duljinu, pa sam počeo činiti sve što sam mogao da bih dobio bolje slike pri duljim žarišnim duljinama.”U praksi, stabilnije snimanje za Drewa obično znači rad s tronošcem, kao i korištenje stabala, prozora čeka, vreća s plastičnim kuglicama ili tla za stabilnost. “Postoje brojne metode za kojima posežem, kao što je ležanje poput snajperiste”, kroz smijeh će. “To mi je preporučio prijatelj koji služi u američkoj vojsci jer se radi o položaju u kojem ste oslonjeni te njime postižete mnogo više stabilnosti. Mogu ublažiti podrhtavanje, ali ne i eliminirati ga. To je posebno vidljivo kod videozapisa.”

Naravno, i Drewova Sony oprema ima načine na koje mu može pomoći, kao što su optička stabilizacija Steady Shot u objektivima i sustavi Steady Shot Inside u kućištima fotoaparata temeljeni na senzorima. “Zbog svog stanja ne mogu upotrebljavati ništa što nema stabilizaciju slike”, kaže. “Proučio sam koji proizvođači nude dobre značajke stabilizacije slike, a Sonyjeve su bile veliki razlog zašto sam se počeo koristiti sustavom Alpha.”“Postoje različite kombinacije koje upotrebljavam, ovisno o tome što i kako snimam”, nastavlja. “Na primjer, upotreba načina rada Active Steady Shot Inside i optičkog stabilizatora određenih objektiva može izazvati neobično podrhtavanje, pogotovo kada se koristite tronošcem, kao da se načini rada međusobno bore. Dakle, u tim slučajevima jednostavno isključim jedno ili drugo. Međutim, ako snimam iz ruke, sve je uključeno!”Stabilizacija slike također može pomoći u kompoziciji jer pruža stabilniji prikaz prilikom kadriranja, dok izvrsna kvaliteta slike njegovih fotoaparata pri višim ISO vrijednostima znači da Drew može povećati brzinu zatvarača onoliko koliko mu je potrebno. “Trenutačno se koristim fotoaparatom Alpha 7 V, a automatsko fokusiranje s funkcijom praćenja ptica znači da rijetko moram dodirivati objektiv, što je važno jer se zbog podrhtavanja dodirivanje objektiva čini kao da ga udaram čekićem! Rezolucija od 30 MP savršena je za mene. Veći pikseli prirodno pokazuju manje mikrozamućenja nego što bi se moglo vidjeti na senzor veće rezolucije, a kako snimam u nizu da bih povećao šanse za oštru snimku, time olakšavam i tijek rada.”

Upotreba objektiva za zumiranje također ide Drewu u prilog. Prvo kadrira široko da bi pronašao objekte, a zatim zumira da bi ispunio kadar. Iz tog razloga voli objektiv FE 200-600mm f/5.6-6.3 G OSS, no kako je naumio postići više, za svoje posljednje putovanje do Bemptona odabrao je različite objektive. “Rekao bih da je 400 mm duljina pri kojoj imam pouzdanja snimati bez podrhtavanja, no kako uvijek pokušavam postići više, ponio sam FE 400-800mm f/6.3-8 G OSS i FE 600mm f/4 GM OSS. Oba su za mene objektivi iz snova i za oba sam morao testirati granice svojih vještina da bih iskoristio sve prednosti koje mi pružaju.”Drewova upornost u nošenju s podrhtavanjem također je dovela do evolucije njegovog pristupa vođenju drugih fotografa. “Moje me iskustvo naučilo da je jednostavno zadovoljstvo boravka na otvorenom i snimanja s prijateljima ili pronalaženja posebnog trenutka u prirodi puno važnije od tehničke strane”, zaključuje.

“Svojim fotografijama i videozapisima želim pokazati da fotografija može biti uistinu pristupačna i istinski nadahnjujuća za svakoga. Želim pokazati što je sjajno u tom iskustvu, bez obzira na to snimite li željenu snimku ili ne! Neka od meni najdražih putovanja bila su borba. Volio bih da sam s 18 godina bio svjestan toga. Život se tada činio nejasnim i neizvjesnim, ali to je zato što sam se borio protiv ograničenja, umjesto da sam učio kako uspjeti s njima.”