Negdje na visokoj, zaleđenoj mongolskoj visoravni, fotograf prirode Andy Rouse uskoro će doživjeti trenutak koji vraća vjeru u život. No, kao i sve što je životu vrijedno – i to će zahtijevati trud. “Sjedio sam u našem vozilu dok su vjetar i snijeg tukli po njemu i razmišljao sam kako ću se za šest sati vratiti izmoren i promrzao,” objašnjava, “ali nadao sam se da ću vidjeti nešto nevjerojatno.”

Nekoliko sati kasnije Andy se vraća s ostvarenim snom. “Proveli smo tri dana u skloništima”, prisjeća se, “nadajući se da ćemo, negdje u divljini, snimiti jednu od najneuhvatljivijih mačaka na svijetu, snježnog leoparda. Do tog jutra nismo snimili ništa, ali u jednom trenutku, dok sam kroz objektiv skenirao obronak sa suprotne strane, jedan se kamen prevrnuo i privukao moju pažnju. Sjećam se da sam pomislio: ‘O, moj Bože, snježni leopard!’ Bio sam fiksiran ugledati vrstu o kojoj sam oduvijek sanjao. Osjećao sam se presretno što je došao taj trenutak.” Pri temperaturi od oko -20 ºC i usponom na 1000 stopa do visoravni, ne možete reći da Andy nije zaslužio trenutak sreće. Kada smo ga pitali da opiše uvjete koje je izdržao da bi snimio ove nevjerojatne slike, sažeo je sve u smo jednu riječ: „Strašno! Imam najbolju arktičku opremu koju možete nabaviti, ali nakon sati sjedenja na toj temperaturi, tijelo ti počinje reagirati. Nekontrolirano se treseš, a ruke ti se smrznu i stisnu kao kandže u ptice.”

“Teško je, ali moraš se nositi s tim jer je to njihovo stanište,” nastavlja priču. “Podnosiš to zbog životinja za koje sanjaš da ćeš ih vidjeti. Uvijek sam vjerovao da će fotografije ispasti bolje kad si u istom okruženju kao i tvoj objekt. Morate biti uronjeni u okoliš – ali ako snimate iz toplog vozila uz serviranu juhu, izgubit ćete autentičnost. Oduvijek sam znao da se trebam žrtvovati za dobru fotografiju, a snimanje snježnih leoparda bilo je i fizički i kreativni izazov.” Budući da su puste mongolske ravnice i ledene planine sinonim za divljinu, ironično je da je boravak u njima bio vrhunac borbe protiv kreativne praznine. U Andyjevom je slučaju to bilo upravo tako. “Osim planiranja i priprema za ovakvu ekspediciju, posao je započeo mnogo godina ranije – najvažnije je bilo ponovno pronaći pravu ljubav za fotografiju,” kaže. “Desetljećima sam radio kao fotograf divljine i bio sam iscrpljen. Želio sam više vremena provoditi s obitelji i biti bliže domu, ali kad je došao COVID-19 i moj posao se raspao, nisam imao drugog izbora.”

“No to mi je dalo vremena da otkrijem ono što je doista važno u mom radu,” nastavlja. “Ponovno sam počeo izlaziti lokalno s fotoaparatom samo iz zadovoljstva. Izrađivao sam skrovišta i, dok sam radio na projektima, uživao sam u druženju sa životinjama bez ikakvog pritiska. To mi je omogućilo da se ponovno usredotočim i da se povežem s fotografijom. Iskreno, mislim da mi se ova prilika za snježne leoparde ukazala možda prije nekoliko godina ne bih se upustio u takav rizik niti bih to iskustvo doživio na isti način.” Iako je osjećao potrebu za novom inspiracijom, neki aspekti Andyjeve karijere svakako su mu išli u prilog, kao što je bogato iskustvo u terenskom radu. “Jedan razlog zašto su snježni leopardi tako legendarni jest to što im se veoma teško približiti,” objašnjava. “Izuzetno je važno doći na pravo mjesto s pravim ljudima, ali kao fotograf moraš znati kako ćeš se ponašati kad stigneš. Nisam imao iskustva sa snježnim leopardima, ali dobro sam poznavao grabežljivce.”

“Sramežljivi su i oprezni i ne vole nas previše, što je i razumljivo. Stoga morate biti potpuno svjesni kako vas doživljavaju. U fotografskom smislu pružaju vam se prilike, a ako znate koje su ključne točke, možete provesti više vremena promatrajući ih. Radi se o tome kako se odijevate, kako se krećete, čak i o takvim detaljima da npr. ne koristite zaslon fotoaparata jer će on u uvjetima slabog osvjetljenja svijetliti poput svjetionika ili da tiho otvarate džepove kada želite umetnuti novu bateriju.” Osim Andyjevog bogatog iskustva na terenu i dugogodišnjeg fotografskog iskustva – i Sonyjeva oprema jamčila je da može biti siguran da neće propustiti dragocjen trenutak koji je lovio. “Puno je ljudi bilo angažirano kako bi ‘lov’ na snježnog leoparda bio uspješan. Obitelj, prijatelji, agenti, vodiči, svi su mi pomagali da dođem do te pozicije, pa sam, nakon trenutka ushićenja, bio potpuno usredotočen na to da snimim najbolje moguće fotografije i da ih ne iznevjerim sve zajedno. Bili smo dovoljno blizu da uhvatimo ukupno pet divljih mačaka, uključujući mladunce. Bilo je jednostavno nevjerojatno.” Ima li neki savjet – što mu pomaže u tome? “Jedna od stvari koje uvijek učim ljude jest da svoj fotoaparat morate poznavati dodirom. Ne možete se pitati gdje je pravi gumb baš kad se pred vama događa nešto nevjerojatno. Fotoaparate Sony Alpha 1 II prilagodio sam si točno onako kako želim, tako da više ne moram skidati pogled s tražila. Pojednostavio sam i stvari kao što su opcije automatskog fokusiranja tako da mi postanu rutinske i omogućuju mi da se kroz opcije krećem u djeliću sekunde.”

Kao profesionalac s više od 25 godina iskustva, Andy je na Sony Alpha prešao tek prije 18 mjeseci, ali već osjeća njegove prednosti. Snimajući snježne leoparde fotoaparatom Sony Alpha 1 II i objektivom FE 600 mm f/4 GM, u kombinaciji s FE 200–600 mm f/5.6–6.3 G OSS i FE 300 mm f/2.8 GM OSS, kaže: “Najbolji kompliment koji mogu uputiti ovim fotoaparatima i objektivima jest da uklanjaju ograničenja iz vašeg razmišljanja. Posebno je 50‑megapikselna rezolucija na Alpha 1 II presudna za projekte poput ovog,” nastavlja, “jer mi omogućuje da izrežem kadar i tako povećam svoj doseg. Ako smanjim rezoluciju na 25 megapiksela, efektivni doseg od 600 mm postaje 1200 mm, a s telekonverterom TC 1,4 X približavate se gotovo 1700 mm – savršeno za veliku mačku koja ne želi biti blizu vas. Detalji i jasnoća također su ključni za prodaju ispisanih slika medijima, jer me to čini profesionalnim fotografom.”

Andy kaže da je na svom putovanju naučio uskladiti fotografska očekivanja s osobnim ciljevima. “S iskustvom postaneš realističniji”, objašnjava. “Za mene je svaki takav susret privilegija, a fotografije su bonus. Ne razmišljaš o fotografijama na isti način kad svjedočiš nečemu tako rijetkom i dragocjenom. No fotografije su važne – svaka može pomoći u prikupljanju sredstava za zaštitu prirode ili u obrazovanju djece o ljepoti koju trebamo čuvati.” Tijekom protekle godine, radeći sa Sonyjevom opremom i s obnovljenom strašću za rad, Andy je primijetio promjenu i u svojim fotografijama. “Ponovno osvajam nagrade ove godine i mislim da to puno govori o tome što ljudi osjećaju gledajući moje slike. Svo iskustvo je i dalje prisutno u radu, ali sada je tu i radost koja mi je dugo nedostajala – radost promatranja onoga što volim i pomaganja u očuvanju prirode.”