Iako mnogi fotografi hvale moć fotografije da potakne promjene, Alexandra Surkova to je iskusila iz prve ruke. Njezina je strast fotografiranje pirenejskog risa, vrste divljih mačaka za koju se smatra da je na Pirenejskom poluotoku živjela milijun godina. Prije 20 godina znalo se da postoje svega 94 jedinke pirenejskog risa, no danas, zahvaljujući radu na zaštiti te vrste, vjeruje se da ih ima oko 2000.

“Moj prvi susret s risom promijenio je sve”, kaže Alexandra. Prije toga je svoj fotoaparat upotrebljavala za uličnu fotografiju, no 2020. godine otkrila je novu strast iz dva razloga: lockdowna zbog bolesti COVID-19 i objektiva Sony FE 200-600mm f/5.6-6.3 G OSS koji je dobila na poklon. “Bilo je to prije pet godina. Izašla sam fotografirati novim objektivom i ugledala risa. Ruke su mi se tresle. Pola mojih fotografija bilo je mutno, no u tom sam trenutku vidjela svoju budućnost. Te noći nisam mogla spavati koliko sam bila uzbuđena. Vidjela sam iznimno plahu životinju koju je tako rijetko vidjeti u divljini.”

Nakon tog slučajnog susreta Alexandra se posvetila fotografiranju divljih životinja svih vrsta, no njezina je ljubav ris. “Čak i sada, kada sam sama na terenu i vidim risa, ruke mi počnu drhtati. To nikada nije ‘samo fotografija’. Osjećam se kao da sam u razgovoru s nečim bezvremenskim. To mi je podsjetnik da sam dio nečeg daleko većeg od sebe, dijela vječnosti.”

Pirenejski ris živi na prilično otvorenim prostorima, često na velikim imanjima privatnih maslinika i oko njih. Ovdje mogu pronaći utočište među starim, šupljim maslinama, stjenovitim predjelima i grmljem, ali postoji jedan ključni razlog zašto ris koristi plantaže maslina kao svoje stanište. “Vole područja koja obiluju zečevima”, kaže Alexandra, “jer zec je glavni izvor hrane za risa.” Koristeći sjenu maslina kao zaklon, ris strpljivo čeka da se zečevi pojave. “Ako promatrate ovakvo ponašanje, znate gdje će ris tražiti hranu. Stoga pokušajte pronaći ta mjesta u sjeni gdje će ris boraviti tijekom dana kada je jako vruće ili gdje će loviti hranu.”

Ljeti se temperatura u maslinicima može popeti na 40 ºC ili čak 50 ºC. Zimi se sve mijenja. Temperatura može pasti do -3 ºC, mijenjajući strukturu i boju krajolika. Zbog tih uvjeta fotografiranje risa predstavlja fizički izazov za Alexandru, koja čeka dojavu prije nego što krene na put sa svojim fotoaparatom Sony Alpha 1 II i telefoto objektivima. “Imam prijatelja koji me zove kada vidi risa”, objašnjava. “Često prolaze kroz područje između dva imanja te ponekad čekam tjedan dana da uđu u njega. Moram biti vrlo tiha do čak dvanaest ili četrnaest sati, a možda uopće neću ništa vidjeti.“Iako Alexandra možda ne vidi risa, sigurna je da znaju da je tamo. “U 99 % slučajeva kada ja vidim njih, oni ne mogu vidjeti mene, no sigurna sam da me mogu namirisati i čuti. Možda me sada prepoznaju i znaju da sam to ja. Voljela bih da je tako, da znaju da sam ih samo došla ponovno pozdraviti.”

Radeći sa životinjama, Alexandra razumije odgovornost da uravnoteži dijeljenje zadivljenosti i priča o životinjama poput risa i obveze da njen rad ima pozitivan utjecaj. “Ponekad”, započinje, “ne morate učiniti puno da zaštitite te životinje. Ponekad je ne nanijeti štetu sve što je potrebno.¨ Uz svoju veliku prisutnost na društvenim mrežama, Alexandra je itekako svjesna snage, ne samo svojih slika, već i svojih riječi. “Ne razgovaram samo sa svojim prijateljima i obitelji. Mnogo je ljudi koji prate što trenutačno radim. To je velika odgovornost. Ako ne pazite na svoje riječi, one mogu naštetiti. Može se dogoditi da nehotice otkrijete lokaciju životinje, a sljedeći dan ta životinja može biti ubijena. Morate biti vrlo oprezni sa svojim riječima.”

Iznenađujuća poruka upućena Alexandri na društvenim mrežama savršeno ilustrira moć fotografije da utječe na promjene kada se koristi za dobro. “Bilo je to otprilike godinu dana nakon što sam počela fotografirati risove. Primila sam poruku jednog lovca. Pisao mi je kako me prati već neko vrijeme i da je, nakon što je vidio moje fotografije, odlučio sa sobom ponijeti fotoaparat umjesto puške. Taj je trenutak bio velika prekretnica za mene.”

Ta je poruka Alexandri pokazala koliko je fotografija snažna i važna. “Radi se o mnogo više od samog prikazivanja slika životinja”, kaže, “radi se o transformaciji, o emocijama i evociranju slika za koje ni ne znate da ih imate u sebi.”

U tom je trenutku shvatila da je postigla svoj cilj, shvatila da bi njezin rad, ako ima moć promijeniti jednu osobu, mogao promijeniti i mnoge druge.

“Mislim da fotografija ne može promijeniti svijet, ali emocije koje fotografija može izazvati svakako mogu. To je ono što osjećamo kada ih gledamo.”

Što se Alexandre tiče, ona i danas osjeća iste emocije kao kad je prije pet godina počela fotografirati divlje životinje. “Imam nešto posebno s risovima. Ne mogu to objasniti, ali svaki put kad ih krenem tražiti, vidim ih. Možda ću morati čekati 20 sati, ali na kraju ću ih vidjeti”, kaže. “Emocije koje izazivaju u meni gotovo su iste kao i prvi put.”