Od svibnja do rujna sezona je natjecanja za Kiki Hendriks. Ova nizozemska paraolimpijka, specijalizirana za skok u dalj i utrku na 100 metara, natjecala se na najvišim razinama, a nedavno i na Ljetnim paraolimpijskim igrama 2024. te Svjetskom paraolimpijskom prvenstvu 2025., gdje je osvojila srebrnu medalju u skoku u dalj u kategoriji T64.

„Zima je za treninge, a ljeto je vrijeme kada vidite rezultate”, objašnjava ona, podrobno opisujući iscrpljujući raspored priprema i natjecanja. „Trenirate neumorno, tjerate se da preskočite koji centimetar više ili skratite vrijeme sprinta za djelić sekunde, dok se natjecanja tijekom sezone nizaju gotovo iz tjedna u tjedan. No dobro je i dalje pomicati vlastite granice. Tek tada vidite da se sav trud isplatio.”

U natjecateljskom je sportu odlučnost, trud i hrabrost nemoguće zaobići. No za Kiki – koja je u dobi od dvije godine ostala bez lijeve potkoljenice, desne šake i prstiju lijeve šake, a u tinejdžerskoj dobi i bez desne potkoljenice – te su osobine tek dio svakodnevice. Jednaku je predanost prenijela i na fotografiju, iako su dobrobiti, kako sama kaže, ipak drugačije.

„Fotografijom sam se zapravo počela baviti prije atletike”, objašnjava, „i to mi je od samog početka bio bijeg, prilika za spajanje užitka u prirodi s nečim kreativnim. Mojoj se baki to svidjelo”, prisjeća se, „pa mi je posudila svoj fotoaparat kako bih eksperimentirala. U školi me poticao i jedan nastavnik, pa sam na kraju otišla na tjedne fotografske razmjene s učenicima iz Poljske. Pristup toj razmjeni pružio mi je brojne prilike za snimanje i upoznavanje drugih zaljubljenika u fotografiju.”

„Danas mi je fotografija savršen predah od napornih treninga i natjecanja”, nastavlja Kiki, „a dane odmora gotovo uvijek provodim s fotoaparatom u ruci. Volim šetati parkom ili poljima, ili jednostavno sjediti i čekati da se pravi trenutak ukaže predamnom. Boravak u takvu okruženju djeluje iznimno opuštajuće, pa iako je atletski život brz, uživam u usporavanju ritma, čekanju i strpljenju dok sam s fotoaparatom.”

Budući da živi u Amsterdamu, Kiki često posjećuje amsterdamski Waterleidingduinen, zaštićeni prirodni rezervat površine 3 400 hektara na obali između Zandvoorta i Noordwijka kako bi se posvetila fotografiranju divljih životinja. On je dom jelena lopatara, lisica i više od 100 vrsta ptica gnjezdarica te bogato okruženje za ljubitelje prirode poput nje. Osim toga, na odmoru snima krajolike, a u pauzama između utrka uz stazu fotografira i kolege natjecatelje.

„Volim odlaziti na mjesta kao što su Waterleidingduinen jer ondje uvijek ima divljih životinja za fotografiranje”, kaže. „Još u početku fotografiranje malih životinja, insekata i ptica bilo mi je fascinantno, osobito uz upotrebu makroobjektiva koji mi je omogućio da vidim detalje koje inače nikada ne bih uočila. Makrofotografija mi usto omogućuje poigravanje oštrinom, što sam oduvijek voljela. Toliko ste blizu da je u pozadini i prvom planu uvijek mnogo zamućenja, a međuigra fokusa mijenja se već pri najmanjem pomaku. To mi je nevjerojatno zanimljivo.”

Kiki također uživa u snimanju krupnih planova nemakro objektivima, kao što je njezin Sony FE 200-600mm f/5.6-6.3 G OSS. „Iznenađujuće je koliko se možete približiti tim objektivom”, kaže prisjećajući se nedavnog susreta s vilinskim konjicem. „Tog sam dana izašla fotografirati jelene, ali zapravo sam otišla do pogrešnog ulaza u park pa ih nigdje nije bilo. Dok sam hodala prema kući, zastala sam sjesti u travu i popiti piće te sam tada primijetila vilinske konjice kako dolaze i odlaze. Mislila sam da nemam pravi objektiv, no odlučila sam se potruditi i svejedno pokušati. Onda je onaj kojeg sam čekala sletio baš na pravo mjesto.”

S obzirom na fizičke izazove s kojima se suočava od djetinjstva, upotreba velikog objektiva i sofisticiranog fotoaparata kao što je njezin trenutačni Sony Alpha 1 II nekima se može činiti nemogućom, no za Kiki je to samo još jedna prepreka koju treba preskočiti. „Uobičajeno mi je da moram više raditi na stvarima jer je svijet stvoren za ljude s dvjema rukama! Na desnoj ruci nosim protezu koja se može otvarati i zatvarati i na njoj često balansiram objektiv. Zatim palcem lijeve ruke mijenjam postavke i aktiviram okidač. Palac me spašava jer bi inače bilo jako teško!”

Upotreba dodatne opreme poput monopoda i kardanske glave također pomaže pri postizanju stabilnosti, objašnjava Kiki, kao i povremena upotreba kabela za daljinsko okidanje. No, baš kao i njezine sportske uspjehe, sve to povezuju pozitivan stav i vježba. „Što se tiče fotografije, stvarno sam si uzela vremena,” kaže. „Neke su stvari funkcionirale, a neke nisu. Za mene ništa nije nemoguće sve dok pokušavaš i tražiš rješenje. Uvijek postoji način da stvari funkcioniraju.”

„Nekoliko značajki mojeg fotoaparata Sony Alpha 1 II također pomaže, poput mogućnosti prilagodbe ulaznih podataka na fotoaparatu i objektivu,” kaže. To se posebno odnosi na automatsko fokusiranje, čije komande dodjeljujem gumbima koji su mi lakše dostupni. Općenito, performanse automatskog fokusiranja ovog fotoaparata nevjerojatno su važne. Stvar je u tome što AF mogu postaviti da prati određeni motiv i on će to činiti bilo gdje u kadru, bez ikakvog mog dodatnog uplitanja, pa se mogu usredotočiti na kompoziciju. AF i brzina snimanja također su dovoljno brzi za bilo koji motiv iz divljine.”

„Stabilizacija slike Steady Shot u kućištu fotoaparata i objektivima također mi pomaže pri praćenju motiva”, nastavlja, „ili ako trebam brzo promijeniti kompoziciju dok sam malo izvan ravnoteže. Važna je i lagana oprema, pogotovo zato što je većinu vremena balansiram na desnoj ruci. Kad sam počinjala prije 10 godina, i fotoaparati i objektivi bili su mnogo veći i teži, no modeli poput FE 24-70mm f/2.8 GM II, kojim se koristim za pejzaže, otad su znatno lakši.”

Daleko od natjecateljskih staza, dok drži fotoaparat u rukama, Kiki kaže da vidi i osjeća stvari koje bi inače propustila. „Pažljivije promatram i prisutnija sam, a to mi je pomoglo i da se otvorim prema drugima”, zaključuje. „Na samom sam početku bila sramežljiva, no fotografija mi je pomogla da to prebrodim. Strast prema njoj povezala me s drugim fotografima koji dijele to isto oduševljenje.”

„Kada se natječem, treniram i putujem, to mi oduzima 90 % vremena, pa često vidim samo unutrašnjost zračnih luka, autobusa i stadiona. Naravno, volim biti dio toga, no zbog toga mi je vrijeme koje provodim s fotoaparatom još posebnije. San mi je ponijeti Alpha 1 II na safari, a nadam se da ću to ostvariti nakon nastupa na Paraolimpijskim igrama 2028. I dalje ću davati sve od sebe da ostvarim oba cilja.”