Usred teških i sušnih uvjeta pustinjske granice, surova skupina putnika prolazi neprijateljskim teritorijem dok se legendarni likovi sukobljavaju u nemilosrdnoj borbi za opstanak. Ako ovo zvuči kao radnja klasičnog vesterna, onda je Chris Schmid možda upravo postigao što je naumio svojim najnovijim dokumentarnim projektom, filmom Bone Dry.

No dok vestern filmovi i TV serije često prikazuju borbu morala protiv kaosa, jedini zakon ovdje je zakon preživljavanja. „To je film o krugu života”, objašnjava Chris, „u kojem pratimo godišnju migraciju gnuova s juga Serengetija na sjever i natrag. Krda ovise o kišama i svježoj travi, ali njihovo je putovanje opasno. Prelaze nabujale rijeke i bježe pred grabežljivcima poput krokodila, lavova, geparda i hijena. No stilski smo ga oblikovali u maniri klasičnog vesterna.”

Što je to natjeralo Chrisa da isproba tako kreativan pristup? „Postoji mnogo prirodoslovnih dokumentaraca o ovoj temi i pregršt videozapisa na internetu koji se natječu za pažnju gledatelja, pa smo željeli napraviti nešto stvarno novo i upečatljivo”, kaže. „Pripovijedanje je činjenično, jer postoje važne stvari koje treba objasniti, a publika ne želi fantaziju, no možemo posuditi određene trope i alate iz kinematografije kako bismo ga učinili privlačnijim. Nadam se da će upravo to natjerati ljude da zastanu i obrate pažnju.”

Jedan od tih alata je prikazivanje karaktera, a Chris kaže da se to može postići samo predanošću i dugotrajnim snimanjem. „Za ovaj smo projekt snimali s prekidima oko pola godine”, objašnjava. „Počeli smo u travnju i pratili migraciju na sjever kroz lipanj, srpanj i kolovoz, a zatim smo se vraćali na jug kako smo se približavali studenom. To nam je vrijeme omogućilo da pronađemo narativ i usredotočimo se na određene životinje i obiteljske skupine — kako u krdu gnuova, tako i među grabežljivcima koji ovise o njima.”

„Ovdje”, nastavlja, „najviše pažnje posvećujemo i ‘sporednoj postavi’, prvenstveno hijenama, koje su često u sjeni lavova i geparda. A to je jedna od glavnih svrha filma – dati glas tim vrstama. Hijene se često prikazuju kao ‘negativci’, a u fikciji su nepravedno prikazane kao gadne, spletkarske i kukavičke. No u kontekstu ovog filma moći ćemo prikazati da je to karikatura, a ne njihov stvarni karakter.” „Hijene”, nastavlja on, „ne samo da imaju važne uloge u svojim čoporima s kojima se možemo poistovjetiti, nego imaju i snažne obiteljske veze, a pametne su poput čimpanzi. Također imaju ključnu ulogu u ekosustavu. Zahvaljujući njima i drugim strvinarima, u Serengetiju gotovo da nema bolesti. Naravno, one su i dalje hijene. Ali ako ubiju životinju, to je zato što trebaju nahraniti mladunce ili izbjeći konkurenciju drugih mesoždera.” Isto je i s gnuovima”, kaže. „Ljudi često krdo doživljavaju kao jedan entitet. Ali kad ih pobliže promotrite, primijetit ćete da su to jedinke za sebe. Postoji mnogo malih obiteljskih skupina u kojima se bliski srodnici drže zajedno radi zaštite – što se jasno vidi kada prelaze rijeku – pomažu jedni drugima.”

„Ako uspijemo podići razinu svijesti i potaknuti empatiju u javnosti, možemo motivirati ljude da zaštite ove vrste, a time i cijeli ekosustav”, nastavlja Chris. „Prijetnji je mnogo. U normalnim okolnostima hijene moraju preživjeti čekajući povratak gnuova, jer same ne migriraju – što je samo po sebi veliko iskušenje. No sada su pod dodatnim pritiskom zbog širenja poljoprivrede, što znači da moraju opstati na sve manjem prostoru. To dovodi do veće konkurencije za hranu i češćih sukoba. „Klimatske promjene također znače da temperature rastu i da je kiše sve manje”, kaže. „Zbog toga se širi pustinja, hrane je manje, manje je ispaše, a populacija opada. Pritisak se samo povećava. To vidimo diljem svijeta. Kada narušite jedan dio sustava, urušavaju se i ostali.”

Kako bi postigao svoj cilj prirodoslovnog dokumentarca u stilu vesterna, Chris je poduzeo brojne korake u snimanju i postprodukciji, donoseći odluke o svojoj opremi, kadriranju, gradiranju, glazbi, čak i fontu i imenima likova koji se koriste u pripovijedanju. “Proveo sam mnogo vremena gledajući vesterne”, kaže, “posebno modernije primjere kao što su The Power of the Dog i Train Dreams, stoga smo počeli slagati kompoziciju na određene načine da bismo postigli tu atmosferu prije nego što dodamo boju i zvuk vesterna u postprodukciji.”

„Na primjer”, nastavlja, „za široke kadrove koji prikazuju krajolik Serengetija koristimo istu vrstu anamorfnih objektiva kao i filmski snimatelji. Prikaz lokacije iznimno je važan i moramo vidjeti njezine pustinje, planine i prašnjave visoravni, koje imaju iste epske razmjere kao i američki Zapad. Snimanje tijekom zlatnog i plavog sata daje prekrasne rezultate, a Serengeti postaje lik sam po sebi — simbol neukroćene prirode. Ti objektivi, međutim, nemaju veliko povećanje, pa za kadrove ponašanja životinja prelazimo na standardne telefoto objektive. I tu Sony Burano doista dolazi do izražaja. Zahvaljujući 8K senzoru, iznimna je kamera za rad u različitim formatima. Često koristimo objektive za Super 35 format, koji nam daju 5,7K datoteku, a to i dalje pruža dovoljno rezolucije za kadriranje u postprodukciji ili za stabilizaciju snimke.”

„Brzina i prilagodljivost kamere Sony Burano također su ključne za Chrisa. Funkcijske tipke postavio sam tako da mogu reagirati u trenu”, objašnjava. „Jedna je namijenjena brzom prebacivanju kroz načine obrezivanja, druga je prečac za usporeno snimanje pri 120 fps, a treća upravlja funkcijom predsnimanja. Kamera stalno sprema posljednjih 10 sekundi snimke, što je nevjerojatno kad snimate divlje životinje. Pritisneš Rec kad se nešto dogodi — i već imaš 10 sekundi spremljeno. Zbog neophodnog gradiranja snimamo u S‑Log3 i koristimo 16‑bitni RAW format, koji je znatno manji od ProResa, pa nam ne treba toliko diskova na terenu”, pojašnjava. „Kamera se uključuje toliko brzo da je možete koristiti gotovo odmah kad se nešto dogodi. Dvostruki ISO također znači da možemo snimati u visokoj kvaliteti i nakon zalaska sunca, a interni ND omogućuje prilagodbu u djeliću sekunde ako se objekt pomakne iz sjene na sunce.”

„No osim vrhunskih vizuala, jedna od najvažnijih stvari u kojima mi Sony pomaže jest sama produkcija i distribucija filma Bone Dry”, zaključuje Chris. „Kad je film gotov, mora doći do publike – inače sav trud nema smisla. Želim promijeniti način na koji ljudi gledaju na ove autsajdere i pokazati da su jednako važni kao i ‘herojske’ vrste. Podizanje svijesti velik je izazov, ali ljudi moraju shvatiti da, žele li zaštititi neko područje, moraju zaštititi sve vrste u njemu, a ne samo one najpoznatije ili grabežljivce na vrhu hranidbenog lanca. Isto vrijedi za svaki ekosustav – u Africi, Europi, na kopnu ili pod morem. Kad pratite likove i vidite kako su pametni, kako se brinu jedni za druge, počnete ih razumjeti i poželite ih zaštititi. Nadam se da će Bone Dry upravo to postići.”